Usrana šminka defilira našim putem za Katmandu.
Azra
Još u sumrak „onog“ crnogorskog tridesetogodišnjeg pandemonijuma, sjetio sam se jedne demonološke aporije: savladavši jednog upornog i otpornog demona, najgore što ti se može desiti sa svakim narednim jeste to da ti onaj prvi Vilenjak ubrzo počne izgledati gotovo kao smiješna i bezazlena parodija geteovskog Bauka – u odnosu na nove pojavnosti, likove i događaje koji ih prate.
Nije to samo u demonologiji, tako je i u svakom pravcu ovog tzv. života. Kočnica je davno otpuštena, a ovaj rđavo sklepani voz ne zaustavlja se u svom višedecenijskom krivom i zlehudom tutnjanju, vječito prolazeći istim, oronulim a nalickanim peronima. Stanice koje smo izabrali da sa njih putujemo, apsurdom postavljenih stvari i nemogućnošću izbora, uvijek nas vraćaju na one borhesovske kružne ruševine.
Putovanje – bilo ka Katmanduu, Kinšasi ili ka EU – ne čini bitnu razliku dok su nam mašinovođe i saobraćajci jedni te isti: mediokriteti iz provincijskih večernjih škola, osobe po duhu i obrazovanju odgojene na „tradicionalnim unutrašnjim crnogorskim razlikama“. Takvo putovanje više nije ni tragikomično – ono je isključivo tragično i farsično, oku naviknutom da čita ovakvu postavku stvari.
Oku nenaviknutom i glavi zaboravnoj, može se učiniti da čin promjene jedne višedecenijske ohlokratije donosi svježinu. Ipak, makar prirodni zakon vjerovatnoće trebao je pokazati da se dalje ovim putem ne može – ali vjerovatnoća nas je opet obmanula i vratila na kružnu prugu očajnih izbora.
Ne samo što će sva stajališta ovdje ostati pogrešna, nego – eto demonološkog fenomena iz uvoda – sve dolazi i s osjećajem da one strašne stanice koje smo ostavili iza sebe sada već izgledaju gotovo romantičarski. Bolje, možda samo nakaradno naivne, u poređenju s aktuelnom stvarnošću. Varljiv je to osjećaj, naravno – teško je izbrisati iz sjećanja duge, žedne i gladne godine Prvobitne pošasti – ali sadašnji trenutak ga gotovo opravdava. I tu se, upravo tu, skriva kvaka ovih beskonačnih vrata Zla.
Đavo će ga znati – ali primjer post-DPS Nikšića, u jeku još jednih izbora i raspodjele plijena, plastično potvrđuje navedene teze. Ultrafrekventni, turbo-dizel folk duh zlokobnih devedesetih ponovo je ustao i podigao svoju ružnu glavu, praćen globalnim i regionalnim sjajem gluposti i opšte entropije. Isprazne figure nove uprave oličenje su post-satiričnog doba – kao da je stari DPS ustao iz groba. A zapravo nije – jer nikad nije ni legao.
Za ovakvo stanje stvari, po izbornim brojkama, odgovorno je najmanje 65% odraslog stanovništva Crne Gore. To su i avgustovska i referendumska većina – zavisi kako sipate tu čudnovatu glasačku tečnost u ovoj bizarnoj posudi od države. Grijeh svedržitelja, koji je decenijama sve držao pod kontrolom, bio je što je olako „izdao“ naslijeđe ratnih devedesetih, umjesto da jednostavno podijeli kolače sa prijateljima-dogovorenim neprijateljima i nastavi jahati dalje.
Ali nije ovo do DPS-a – ovo je do ideologije Nemrtvih. DPS može nestati iz svih oblika, ali duh nezavršenog vremena živi i dalje – i u novoj garnituri. Zato sve smrdi, zato sve vonja na buđ prošlosti. Jer cijeli ovaj sistem je napravljen iz tog istog blata – samo su karike, lance i zupčanike zamijenili novi šegrti.
Postoji li razlika između ovih šegrta i onih starih gospodara? Ne. Ansambli su isti, predstava ista – možda ih jedino njihova sopstvena sujeta odnese sa scene. Jednog dana. Ako ikad.