Od rušenja Abazovićeve Vlade zbog Temeljnog ugovora sa SPC, do budvanskih nazovi akrobacija sa tom istom SPC, DPS pravi nazovi politički salto mortale; koji naravno nije nikakav salto, jer da bi to bio – trebalo bi se tu nešto okretati, obrtati, prevrtati itd. Nazovi DPS, baš kao nazovi građanska URA, baš kao nazovi SPC (de facto političko krilo vlažnih SANU snova i vladajućih režima, pogotovo od 90-ih naovamo) – svi se oni lijepo igraju u tom cirkusu zvanom: politička scena ovih jadnih i napaćenih teritorija.
I sad se neki imaju čuditi: pa ovdje se samo o dukatima i zlatu radi! Kakva crna nazovi crnogorska sakralna baština – nije li to odavno, de jure, vlasništvo, de facto, crkve države Srbije? Čemu fol, brothers i sisters? Lakši je fol od stvarnosti? Onda dobro. Kad je Abazović Dritan, de facto, potpisao te ćage, on je samo konstatovao minuli mukotrpni rad i trud Pantokratora DPS i političkog krila SPC u Crnoj Gori, nazovi suverene Mitropolije i njenog dugogodišnjeg Vladike. No nije to Abazović učinio samo zato što je ljubitelj prava, jurist i legalist Koštuničinog tipa, već i zato što je to agenda kompletne ‘nove’ nomenklature koja danas preuzima kormilarenje nazovi nezavisnom Crnom Gorom koju nam je ostavio prethodni nazovi suverenistički režim. Kao što ni DPS tada, vide li to suverenističke nevjerne Tome kroz njihove provincijske diplome, nije nazovi uskratio podršku Abazovićevoj Vladi zbog nekakvih patriotskih principa, nego zato što pouzdano računa na tradicionalnu i pouzdanu, junačku amneziju najvećeg broja svojih (izbornih) vjernika i sljedbenika.
Tako je u Crnoj Gori odavno sve nazovi. Samo su šoldi pravi. I u ovim igrokazima nazovi suprotstavljenih strana, Crna Gora, nekako, i dalje traje. Kontra njenim sinovima od Stijenja i Poštenja. Nije da nazovi traje, nego stvarno! Što je čudo per se!