Izvor: Vijesti Online
Možda je odrastanje na prelazu iz lažnog komunizma u banalnu vjeru zapravo blagoslov
Pametan čovjek popusti, ali ja sam imao trinaest godina, tek sam bio počeo da živim. Dragi čitalac će shvatiti da mi je lažna zakletva bila nemoguća. Nisam mogao da izgovorim Hristos vaskrese, nije bilo šanse da se toliko foliram.
Gurnuli su me da pređem prag i kažem domaćine… ali nešto sam smuvao i zacrvenio se. Ajde, reci ka čoek! Sve je bilo uzalud, pobjegao sam u kuhinju. Nisam mogao da prevalim preko usta nešto tako strašno.
Gledao sam ovale sa rezanim mesom i jeo se iznutra. Bila mi je mučna pomisao da odbacim sve u šta sam iskreno vjerovao. Nisam bio spreman za nove praznike i nove rituale nametnute radosti.
Lakše bih podnio prelaz da nije bilo tog crkvenog jezika. Pitao sam se kako ljudima nije gadno da se prave kao da su sve to cijeli vijek govorili. Sama ideja boga bila mi je donekle jasna, ali lažne temelje društva još nisam bio spoznao. Na kraju, presudilo je nešto u stomaku, nisam uspio da ispljunem novo slovo, jer niti sam Isusa znao, niti učio, niti sam mislio da je on bog.
Reći vaistinu, na primjer, do danas mi je ostalo vrlo teško. Ta jedna riječ radila je kao iskaz suprotnosti, dokaz da zapravo ništa nije vaistinu. Običaji se preko noći promijene, prvomajsku vatru lagano je potisnuo badnjak. Pa još, veli, rođak. E to nisam mogao da shvatim. Kao da se neko grozno šali. Jezik naučnog i socijalističkog savjetovanja zamijenio je badnjak-rođak. Odrasli su srljali u infantilnu regresiju, kao u dječjim slikovnicama. Na televiziji je počeo rat. Osjetio sam se prevarenim i oplakivao svoju čudnu sudbinu. Parice, varnice, česnice, posno, mrsno, vjerski novogovor je zavladao, svi su jeli žito, dok je meni i šlag bio gorak.
Ne znam zašto ovo pišem, vjerovatno zato što je istina. Osjećaj da govoriš istinu jedino je što sebi možeš darovati. To je način da drugom pokažeš ljubav i poštovanje. Gledajući ljude kako obilaze hramove i slikaju se, kako se javno kunu i glasno čine dobročinstva, prosto nisam povjerovao.
Bilo mi je lakše kad sam zapazio da je Isus govorio slične stvari. Čitajući Novi zavjet uvidio sam da ne postoji antiklerikalnija knjiga na svijetu. Pa taj je samo išao po selima i nervirao odgovorna crkvena lica. Na kraju su ga zbog toga i smakli.
Još kao dječak tajno sam se molio svjetlarniku iznad vrata. Mislio sam da je bog u vratnici ispod koje nas je majka sklanjala kad je zemljotres. Iako sam rastao na petom spratu u srcu socrealističke naobrazbe, ideja nadstojnika koji gleda sa nebesa lako se mogla nakalemiti na partijsku normu poslušnosti. Jasno mi je da su ljudi preko noći jedan sistem kontrole zamijenili drugim. Ali mi nije jasno kako su tako složno prihvatili nove pokrete, riječi, zvukove i slike. Možda zato što su ti zvuci ostali od predaka, slutio sam, ali ta misao me nije umirila. Činjenica da je predak odbacio stare slave i prihvatio nove u kojima sam odrastao nije mi donosila utjehu, naprotiv, cijelo kolo nasilnih promjena i utjerivanja običaja izgledalo je više lažno. Kao da su svi oko mene živote predali na klanje i povikali aliluja. Tugovao sam nad ljudima koji su odbacili minule laži, obrisali krv i prilježno se okrenuli novim.
Valjda je čovjekova priroda da površno prelazi preko sitnica. A bog je sitnica, dok ne kreneš da ga negiraš. Možda je moje odrastanje na prelazu iz lažnog komunizma u banalnu vjeru zapravo blagoslov da se istina sagleda u pravom obliku. I da se iz svih bajanja, dekreta, običaja i spomeničkog mobilijara izrodi misao koja će bobu reći bob, a popu pop.
Društveno stapanje politike i religije nije mi drago jer u njemu vidim kraj duhovnosti, prevlast dogme i sujevjerja. Gledam prvake kako masnim prstima lome pogaču i čekaju svoj dinar. Vidim momke u crnim majicama kako smišljaju novu pravdu. Sve što vidim, mnogi vide, ali ćutanje je valjda mudar odnos prema vlastitom interesu. Meni je interes da ne izdam onog dječaka sa početka teksta. Ne zato što je boga odbacio, nego zato što nije dozvolio da mu ga uvale na pijaci.
Ovo nije priča o sili vasione, nego o silama koje drže vladu nad čovjekom. Moje pravo je da slavim šta hoću i govorim šta hoću. Osjećam da je to pravo pritisnuto i biće sve više. Volio bih da se varam, i da se to nikad ne dogodi u ime boga.
Izvor naslovne fotografije: Vijesti Online/Br.M.
Tekst je prenešen uz odobrenje autora