Kroz hiljadugodišnju (na srpskom: tisućljetnu) istoriju, Crna Gora se odupirala mnogim nedaćama. Defilovali su razni okupatori, osvajači, diktatori, carevi, lažni carevi, sizereni, regenti, ali je ovaj kamen u srcu Balkana uvijek bio mjesto na kome oni „mač svoj opitaše“, a zemlja ostade „dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi“. Sa druge strane, teško je naći u istoriji primjere da je jedan narod bio toliko slijepo odan svakoj vlasti, svakom vladaru i svakoj ideji koja je dolazila sa vrha. Kao u onoj poznatoj anketi đe 90 posto Crnogoraca kaže da je narod bez vođe kao tijelo bez glave, od ilirskog doba do dana današnjega, Crnogorac je u društvenoj ravni simbol za poltronstvo i kukavičluk. Odnos Crnogoraca prema autoritetu je holivudski spektakularan. Kako to reče jedna trenutna poslanica parlamentarne većine dok još bijaše gimnazijska profesorica: kad vidi direktora – tresu mu se ruke; kad vidi gradonačelnika – znoji se i ima leptiriće u stomaku; kad vidi premijera – on svršava!!! I zbilja, uzbuđenje našeg naroda pred autoritetom vlasti se može porediti isključivo sa pijanstvom prve ljubavi.
Dvije su prepoznatljive kategorije Crnogoraca: oni koji vole svaku vlast i oni koji su apsolutno lojalni jednoj. Treća, apokrifna i apostatska, oni koji ne vole nijednu vlast, poput Volta Diznija svoje je ideale zamrzla na neodređeno vrijeme.
Preletači vole da mijenjaju sopstvene vođe, oni su pragmatični i znaju da ih vezivanje za jednu opciju često može dovesti u podređeni položaj. To su stanovnici Cetinja koji su svi bili liberali devedesetih, zaboravljajući kako ih opovrgava činjenica da liberali nikad nisu mogli do izborne većine u tom gradu. A onda se alaverte i dośete da su ipak zbog odbrane države, nacije, jezika i crkve bili na nekoj drugoj strani. Pa su nakon odbranjene države prešli u građansku opoziciju, da bi se vrnuli na ekstremnu desnicu zajedničku vlasti i opoziciji, progonjeni duhovima iz Oboda. Oni su Radoje Kontić, džoker svake vlasti. Oni podjednako vole ili mrze naredbe Miroslava Šolevića i uputstva Veselina Veljovića. Oni i dalje misle da su bitni, često se i u kafani identifikuju riječima: ovi naši! Kad se ženi mali iz Mojdeža zapjevaće o poručniku Vidačiću, dok će na dvorskoj proslavi u jeftinom fraku slušati o podvizima Todora Dulovića. Jer zašto da ne, tko je bezgriješan neka prvi bači kamen.
Lojalisti sa druge strane i kad su na dnu vjeruju da njihovo vrijeme ponovo dolazi. Spremni su da precizno matematički izračunaju koliko je godina gospodin Đukanović bio četnik, a koliko komita (četiri i po puta više je bio komita eeeej, kapa dolje Mikeli!!!). Oni su principijelni na margini kao Aleksandar Stamatović ili vezani za rogove u pojatu poput desetina hiljada zapošljenih na državnim funkcijama. Svako ima pravo na mijenu, promjenu ili sazrijevanje, reći će Novak Adžić da opravda dubrovačke minobacače. Nije se moglo zbog Vida, reći će Miko; nije se moglo zbog Sloba, reći će Milo; nije se moglo zbog Mila, reći će Dritan… A spirala lojalizma proteže se do besmisla. Izuzetno je teško ubijediti lojalistu da vjeruje sopstvenim očima. Jer će njemu uvijek biti milija Emilova srpska kuća, nego njegova nezavršena kuća.
Za kraj, prigodno je citirati Marka Vešovića, o kome autor ovoga teksta nema nimalo lijepo mišljenje, tj. nije lojalista Markovim stavovima. Međutim, britak um umio je da prepozna suštinu: „Ne ide ljudima pod kapu kako možeš biti Crnogorac a ne uživati u sječi Turaka na Krusima. A opet, i Marko Darinkin se triput više krsti od triput višeg čuda pa kaže: Savaote, kako im ne dozlogrdi stotinu četrdeset i jednu godinu okruglo, svakog dana, čak i na svetu neđelju, pobjeđivati Turke na Vučjem dolu. I tako, krste se oni Marku, krsti se Marko njima, stoljeća prolaze, Crne Gore je sve manje, došla kao one glave koje i Varo indijanci specijalnim postupcima prepariranja sagnaju na veličinu ženske pesnice…“
Na tom tragu, srećan vam rad preletači i lojalisti: kad vi završite sa obradom crnogorstva, nećemo više o čemu imati da napišemo tekst!!!