Dosadno, znam, ali Mori-nj. (31. godinu kasnije).
Jučerašnja saga u kojoj u bivši morinjski logor stiže delegacija zaobilaznim putem, da bi postavila memorijalnu ploču, jer je glavni prolaz blokiran, na mikro i makro nivou(simbolički) neodoljivo podsjeća na dolazak delegacije Joanikija Mićovića na inauguraciju prije godinu dana na Cetinju.
Mještanima koji protestuju u Morinju natpis na tabli ne odražava njihovo mišljenje, baš kao 90ih, isto kao što SPC ne artikuliše stavove onih građana Cetinja, koji su prije godinu dana protestovali na Cetinju. Baš kao devedesetih.
Ploča frustracija i duhova iz osamnaestih, četrdeset prvih, devedesetih ne mrda.
Obrasla u ljuti bršljan, pa je kadkad ne vidimo , reklo bi se da nije makla s mjesta, premda je bilo nekih većih i manjih, ali čini se prividnih pomjeranja.
A sada, da se vratimo na dvadeset drugu godinu dvadeset i prvog vijeka. (Samo nakratko)
“Pobjede”(a ne podjele) su zaboravile Aleksine Demokrate, kao i Ranjine Socijaldemokrate na ratne huškače iz istoimene novine oktobra ‘91.
Jedni će reći, Joanikije je produžetak velikosrpske agresije, drugi će reći da su oni koji brane ustoličenje i postavljaju ploču ustaše.
Jedni će na ploči napisati da je za sve kriva velikosrpska politika, a oni koji brane postavljanje ploče biće četnici.
Dakle, devedeset prva i četrdeset prva ruka pod ruku.
Do kad ćemo tako?
Raspolućena Crna Gora, osim rebalansa budžeta, ustavnog suda, Vlade i blagostanja (sic!) i dalje (nasušno) čeka zajednički konsenzus oko ključnih pitanja svoje samobitnosti, a to bi značilo i zrelosti.
Ploča sama po sebi ne znači ništa, ako je ona dnevno-politička i ako će služiti za još veći razdor. To je onda u startu pokvarena ploča, bez da je neko lomi, a samo je pitanje vremena, kad će biti oburdana, slomljena ili išarana.
Čitaćemo, tada, zavisno od medija, Ranjina tabla na meti mještana, vandala, četnika…
Tada ćemo iznova imati situaciju da udarne vijesti iz Crne Gore izgledaju kao članci ratne Pobjede, a onda se ta suva drenovina, dnevnopulitički cijedi kao tek ubrana drenjina.
Što bi rekao onaj drugi Krivokapić. Blagoš!
Nema stvarne katarze za naše društvo, kao ni prave satisfakcije za zarobljene logoraše, bez presuda i ljudima koji su bili na ključnim pozicijama u sistemu tadašnje Republike Crne Gore i zatim njihove lustracije iz javnog života.
Znam, puste priče…
Katarze nema bez istinski pomiriteljskih i riječi iz SPC, za svoja ratna kađenja 90ih, bez onog čuvenog, “ALI, su oni znate…nas, ovi”…
Znam, puste priče…
Kad bi naprijed rečene puste priče bile ispunjene, vjerujem da danas ne bi bilo onih koji protestuju, osim sporadičnih brontulanja Jovana Vučurovića i sličnih opskurnih veljesrpskih nacionalista.
Oni jesu i biće margina, ma koliko god prebacali guzove s lijeva na desno u funkcionerskim i partijskim foteljama.
Javno priznanje suludnosti pohoda i pohare u Konavlima, Kuparima, Slanom, Dubrovniku i samog “isljeđivanja” ljudi sa tog područja Hrvatske u Morinju, ostavilo bi ih bez žvake koju rastežu, kao upravo ja ovaj post.
Najsramotnijoj stranici crnogorske istorije “Rat za mir” se mora prići sistemski i sistematski sa punim političkim i svakim drugim institucionalnim kredibilitetom koje bi znale i da izvagaju svaku riječ kako na ploči i pločama, tako i u javnosti, a koja će dugoročno služiti kao stvarna utjeha za nanesenu bol logorašima, tako i za crnogorsko društvo.
Npr. Kontekst za pisanje natpisa na ploči morao bi biti sljedeći.
Da političari nosioci javnih funkcija moraju u svakom trenutku imati svijest o svakoj svojoj izgovorenoj riječi i svojoj odgovornosti u društvu i da ratno huškanje kao ni ratni zločini ne zastarijevaju.
Ne zaboravimo ni ovom prilikom činjenicu da se niko nikada od tada odgovornih, a današnjih pulitičkih dinosaurusa koji i dalje dominiraju u DPS-u i njegovim denominacijama nije izvinio građanima Crne Gore za počinjenu sramotu, slanje i huškanje crnogorskih rezervista preko granice Crne Gore.
Ranku i Rašku bez uporišta u izbornom rezultatu, mogu samo reći , nije vino pošto priđe bješe. Za ostac(kad vino ode na sirće) koji danas živimo i oni su itekako odgovorni, jer su amnestirali ratne huškače i ratne profitere osamnaest godina. Ne bješe logor na istom mjestu?
Kad se sve zbroji, sve što radi ovaj dvojac u tehničkom mandatu, može da izgleda kao provokacija.
U tom i jedino u tom smislu mogu razumjeti nekadašnjeg antirežimskog saborca Špira iz Demokrata, a koji je govorio na protestu u ime mještana Morinja.
Ono što lično osuđujem, jeste relativizacija logora, tako lošim pravdanjem, parafraziram, da je to bio samo sabirno isljednički centar Konavljana sa ratišta.
Ako ćemo tako postaviti stvari ispalo bi da je na frekvenciji sa eMilom iz 90ih. Nastavak bi mogao biti, napad na Dubrovnik je (bio) svrsishodan i da su krivi “priučeni boljševički kartografi”, a rat za mir, baš lijepa kovanica.
Ok. Neću stavljati u usta neizrečeno, ali ono što je rečeno, dobrim dijelom bolje da nije.
Sve u svemu. Blagoš!
P.S.
Da je u svoj vakat Zdravko Krivokapić postavio sličnu ploču sjećanja u Morinju uz amin pok. Amfilohija Radovića bio bi to pravi korak do pomirenja, ali nije, niti je imao javnu namjeru. Dondo Blagoš, demohrišćanin pusti, iako je navodno pisao za Monitor ratnih godina.
Hm, mogao sam samo ovaj Post Scriptum o Blagošu napisati, ali neka stoji i ovo gore, kad se već raspisah. Možda neko i pročita.
Znam, pusta priča…
Naslovna fotografija:
Protest logoraša iz Morinja zbog pretvaranja sudskog postupka za zločine u tom logoru, koji se vodio u sudu u Podgorici, u “pravosudnu farsu”, na graničnom prelazu Karasovići, mart 2013 | Izvor: dnevnik.hr
Kaže “da se nikada ne ponovi”… Ponavlja se sve to serijski, ali nikad iz srca, nego iz kaprica. Dosadna balkanska matrica bitangi koji se vuku na sceni vec 30 godina, a koja nažalost “igra” ovoj raji. A sve preko nesretnih žrtava, nego kako. Golobradi crnogorski političari idu istim tragom. I to je ustvari najgore.
Eto tako!