Kvadratura kruga, duplikacija kocke, trisekcija ugla, tamna materija, Ljiška neman, cijena Madoninog nastupa na Jazu, govorni aparat Moma Koprivice… Sve su to misterije koje vjekovima zaokupljaju pažnju najbistrijih umova. Njihovo rješavanje može biti indikator da se kolektivna svijest čovječanstva pomjera na viši nivo, da su ljudi našli način za aktivaciju do sada nesaznatljivih djelova mozga. Međutim, na jednu misteriju niko nije ni pokušao naći odgovor: zbog čega ljudi izlaze na izbore u Crnoj Gori?
Da registrujemo odmah činjenično stanje. Crna Gora je zemlja u rasulu, bila i ostala. Niti jedan segment društveno-političkog sistema ne funkcioniše. Od kućnih savjeta preko šaltera za prijem zahtjeva za izdavanje pasoša, dalje preko hitne pomoći i gimnazijske učionice, pa sve do premijerske i predsjedničke fotelje… U ovoj zemlji apsolutno ništa ne radi, ili makar ne radi kako treba. Mnogi su razlozi za tako nešto, ko ih do sada nije uviđeo, džabe mu dopisnik objašnjava. Jedino što itekako radi je izborni proces. Iako se od uvođenja višestranačja odigrava u potpuno nedemokratskim uslovima, uključujući i momenat u kome se nalazimo, izborni proces nalazi legitimitet u izlaznosti. Na izborni dan prosječni Crnogorac zaboravi nenormalno visoke cijene života, nemogućnost da bez koruptivnih radnji završi bilo koji posao sa javnom upravom, odsustvo izvrsnosti iz svih sfera života, zapravo odsustvo bilo kakvog kvaliteta života. Zaboravi i da na onu mantru gurua tranzicije „možeš ođe odlično živjet sa par iljada mjesečno“ jedini ispravan odgovor glasi „možeš kurac“. I tako veseo, razdragan, ili još bolje bijesan, prosječan Crnogorac ode da glasa. I to listom učini njih 70 do 80 posto. A stvari ostaju identične, poslije jednog, poslije dva, poslije četrdeset i dva izborna ciklusa. I opet, četrdeset i treći, isti taj prosječni Crnogorac će obući istu govnjivu jaknu i poći da glasa.
Udžbenici političkog ponašanja i demokratskih procesa ostaju nijemi na ovakvu zadivljujuću motivaciju birača. Jasno je da i Pavlovljev pas nakon nekog vremena luči pljuvačku na lažni signal očekujući nagradu. Ali kakav to uslovni refleks ima prosječni glasač da izađe na izbore u Crnoj Gori? Ima iluziju učešća u procesu donošenja odluka? Ima iluziju da je bitan? Ima iluziju promjena? Mislim da čak ni Pavlovljevi psi ne bi bili u tolikoj zabludi.
Ipak, dva su glavna razloga zbog kojih se neko odlučuje da glasa u ovoj zlatnoj dolini budala. Prvo, teškim i napornim spinovanjem je građansko pravo pretvoreno u građansku dužnost. Dakle, birati i biti biran je građansko pravo!!! I jednako kao što mi to pravo niko ne može otuđiti, ja imam pravo i da ne iskoristim to pravo. Kao što ga nikad nisam iskoristio, a nemam namjeru ni u budućnosti. Ostao sam vječiti izborni krelac, pardon djevac. Ali kada živimo u tački đe se izbori shvataju eshatološki, kao pitanje života i smrti, kao pitanje budućnosti (sve je na tebi, moraš odlučiti!), onda je logično da se neki voajer iz momišićke laboratorije dosjetio da će nam pravo više valjat ako ga pretvorimo u dužnost. Pošto svako ko iole ozbiljno promišlja političke procese zna da je jedina građanska dužnost od Breton Vudsa na ovamo plaćanje poreza, to uvaženi građanski aktivisti svoju glasačku dužnost možete da zabijete u… glasačku kutiju.
Drugo, u Crnoj Gori je politizovan goli život. Politika je iz smrdljivih sala prenijeta u naše domove. I umjesto da to izazove pojedinačni revolt i opštu pobunu, ogromna većina ljudi je srećna što može lažno da živi živote svojih odabranih predstavnika. Jer čoče juče se vjerio Bečić, a viđe li Dritana kod pape, kako je Milo reko onome sa RFE, ovaj Pipun je kralj, treba oca kroz oca onima sa Aerodroma, pogle što čine u ANB sa smjenama, ko zna što će pisat u ovaj izvještaj EU o napretku… Da li prosječan mozak može da shvati patologiju ovih tema i užasnu opsjednutost nečim što ni marginalno ne bi smjelo u životu da nas interesuje, čak ni nas analitički uključene u procese. Mi smo zatrovani do te mjere da se potpuno izgubila granica politike kao javnog djelovanja i naše privatnosti. Sa politikom liježemo i sa njom se budimo. Sa njom vodimo ljubav (kao Rade) i sa njom drugujemo u kafani (kao Medo). I toliko smo oguglali na zatrovanost da smo spremni uništiti cjelokupni svijet da ostanemo u matrici.
Jer, htjeli mi to priznati ili ne: van te matrice nemamo apsolutno ništa!!!
Vidimo se ispred biračkog mjesta.