Izvor: Facebook
Davnih sedamdesetih u vijeku iza nas, radujući se životu koji je procvjetao iz pepela, nijesmo mogli ni pomisliti da živimo poslednju deceniju kao slobodni ljudi u svojoj rođenoj zemlji. Crnogorsko primorje sa puno stranih turista, pružalo je sliku koja je očaravala goste i nas činila srećnim što nas je priroda tako bogato podarila. U bezbjednim uslovima života mogli smo planirati budućnost trudeći se da izborimo svoje časno mjesto u društvu. Lijepa su to bila i neponovljiva vremena kad smo se medjusobno poštovali i sanjali da dostignemo velike uzore u oblastima koje nam je omogućio život. Po mom sjećanju bili smo najbolji kad smo najmanje imali i zato smo iz ničega uspjeli visoko da se podignemo.
Igrajući stoni tenis tokom šezdesetih, proputio sam Crnom Gorom i otkrivao ljepote Kotora, Herceg Novog, Kolašina, Žabljaka… Početkom sedamdesetih, sad kao šahista, okrenuo sam kompase prema Budvi, Petrovcu, Baru i Ulcinju. Dobri rezultati i uspjesi usidrili su me u Baru, gdje sam osjetio najjaču igračku inspiraciju. Na prostorima Bara i Sutomora, počevši od hotela “Južno more” i “Korali” pa sve do “Inexa – zlatna obala”, ostavio sam najljepše šahovske godine i stekao cijenjene prijatelje. Šah je teška i zamorna borba pa čovjeku odgovara svjež večernji vazduh uz lijepu muziku i prijatno društvo.
Iz tih dalekih dana još mi se ukazuje lik mladića koji je pjevao na jednoj od terasa sutomorskog ugostiteljskog objekta, kad smo odmarali uz muziku poslije partija na republičkom prvenstvu. Posmatrao sam ga dok je izvodio svoju numeru i prisjetio se da sam taj glas čuo u bašti Doma JNA u Titogradu. Koju godinu kasnije shvatio sam da je tih dana upravo započela sjajna karijera jednog Zorana iz Danilovog grada. Uskoro je počeo da osvaja vrijedna priznanja i nagrade na raznim festivalima, od “Beogradskog proleća” pa sve do jubileja 50 godina rada u beogradskom Sava centru 2016. godine. U tom dugom stvaralačkom razdoblju ime Zorana Kalezića uživalo je reputaciju omiljenog umjetnika na muzičkoj sceni. U tako bogatoj karijeri, povremeno opterećenoj teškoćama kakve prate usamljene vikinge, Zoran je neprekidno tražio svoj svijet u trouglu između Crne Gore, Beograda i Amerike. Na živopisnom kontinentu preko Atlantika prihvatio je skroman privatni aranžman da bi upoznao čari te velike zemlje i zabavljao naše iseljenike pjesmama iz rodnog kraja.
Srijetali smo se nekoliko puta na beogradskom aerodromu i nijesam ga morao ništa pitati o tom periodu života jer se sve moglo vidjeti u njegovim očima. Zoran je bio iskren čovjek. Na estradnoj sceni on nije shvaćen kako mu dolikuje. Prvi put, kad sam prije dvadesetak godina sjedio s njim na terasi cetinjskog hotela “Grand” shvatio sam da je Zoran drukčija ličnost van muzičkog svijeta. U njemu sam otkrio snažnog emotivca koji nije umio da zaustavi suze dok je pričao o Tomi Zdravkoviću i njegovim poslednjim danima. Upoznao sam Tomu upravo tih sedamdesetih kad je nastupao u večernjim satima na terasi “Inexa – Zlatna obala. Ostavio je na mene lijep utisak ali nijesam mogao da odgonetnem kako je nastala ideja da Toma otpjeva Kare Šabanove. Zoran mi je odgovorio da je prilikom jedne posjete vidio Lesovu zbirku ne njegovom stočiću. Potom je dodao da i on ima želju da jednog dana snimi tu pjesmu.
To se i desilo nekoliko godina kasnije kad je Zoran stigao na Cetinje i potražio me da pijemo kafu. Bio je drag čovjek, neobičan i zanimljiv. Razlikovao se od društva u kom sam se kretao i razgovor s njim donosio je osvježenje. Kao kulturan i uviđavan čovjek, s manirima koji krase pravog profesionalca, upitao me:
– Bonja volio bih da mi daš saglasnost da mogu početi da radim na realizaciji pjesme tvog oca, o čemu smo već pričali!? – Zorane, znao sam da nećeš zaboraviti. Drago mi je što ćeš to da uradiš i vjerujem da ćeš je otpjevati najbolje od svih – odgovorio sam mu. On je to skromno prećutao.
Prije tri mjeseca Zoran je pozvao prijatelje da s njima podijeli svoje poslednje radosti. Svi smo sa iskrenim poštovanjem došli da pozdravimo tog dobrog čovjeka a njegovo zdravstveno stanje je u nama izazvalo potresno osjećanje. Uručio sam mu zbirku “Kari Šabanovi” i zahvalio mu na trudu i sjajnoj interpretaciji te pjesme. Emotivnim glasom je rekao da bi mnogo želio, ako bude u stanju, da vidi Lesov spomenik na Cetinju i kamerom obilježi taj susret a posebno bi volio da se nađu kari slični Šabanovim, da snimi originalan spot držeći zauzdanog konja. Kad je to čuo Cetinjanin Banja Kaluđerović odmah je rekao da će on obezbijediti kare i pozvao čitavo društvo da se okupi u jednom cetinjskom restoranu. Nažalost želja svih nas bila je snažna ali je teška bolest od nje bila jača.
Dragi Zorane, imao si dug i naporan put na kom sI osjetio svu surovost života, spreman da se hrabro upustiš u tu neravnopravnu borbu. Dostojanstveno si ćutao i trpio patnje, što nije novo u ovom zabludjelom svijetu u kojem mnogi časni judi doživljavaju sličnu sudbinu. Mi koji smo te poznavali divimo se tvojoj muzikalnosti i tvojoj hrabrosti kojom si smjelo koračao kroz život i borio se do poslednjeg trena. Čuvaćemo te u najljepšim sjećanjima a tvoja porodica neka se ponosi tobom. Zbogom prijatelju…
Božidar Bonja Ivanović