Samostalna izložba Blerine Muče, kustos Marko Stamenković Izvor: Centar za savremenu umjetnost ZETA

Nešto nije u redu, Blerina Muča

Umjetnost

Za ᴊᴀᴠɴɪꜱᴇʀᴠɪꜱ.ᴍᴇ priredio Marko Stamenković


Nešto nije u redu
Samostalna izložba Blerine Muče
Kustos: Marko Stamenković
19.12.2022–30.1.2023.
Centar za savremenu umjetnost ZETA, Tirana 

BLERINA MUČA je vizuelna umjetnica rođena 1985. godine u Fieru, u Albaniji. Studirala je slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Tirani gdje je diplomirala 2008. godine. Živi i radi u Tirani kao likovni pedagog u francusko-albanskoj školi „Viktor Igo.“ Prije samostalne izložbe u Centru za savremenu umetnost ZETA (2022), učestvovala je na grupnim izložbama kao što su: „Nagrada ARDHJE za mladog vizuelnog umjetnika Albanije“, Centar za savremenu umjetnost ZETA, Tirana (2018); „Idromeno nagrada 2017“, Umjetnička galerija, Skadar (2017); „…u danu koji je kao i svaki drugi“, Centar za savremenu umjetnost ZETA, Tirana (2015) i „Slika modernog života: XVIII izdanje nagrade Onufri“, Nacionalna umjetnička galerija, Tirana (2011). 

Kako neuobičajeno ljudsko ponašanje, u naizgled benignim ili trivijalnim situacijama, može potkopati uobičajene društvene norme i može li na taj način doprinijeti dubljem osjećaju lične slobode – za one koji se možda samo naizgled ponašaju čudno, ali još više za one koji su u stanju da prepoznaju narušavanje neke konvencije prilikom posmatranja tih „čudnih“ scena? Povodom svoje prve samostalne izložbe, Blerina Muča predstavlja skup radova koji se bave ovim pitanjima. 

Nastao između 2015. i 2022. godine, ovaj skup obuhvata izbor njenih slika iz tri srodna ciklusa – „Igralište”, „Roi negdje u kući”, i „Izolacija”. Uključuje akrile velikih dimenzija na platnu i na tkanini, kao i veći broj akrila manjih dimenzija, rađenih na platnu, tkanini, drvetu ili keramici (pored njenog jedinstvenog, autoportretnog rada u digitalnom formatu, koji nikada ranije nije bio izlagan). Zajednička vizuelna karakteristika, koja prožima većinu ovih radova, jesu autobiografske figurativne scene komponovane od pojedinačnih ili grupnih predstava djece i odraslih, muškaraca i žena, uglavnom članova Mučine familije. Sve radove objedinjuje tanka linija kojom umjetnica plete mrežu značenja kroz vizuelne epizode​​ svoje svakodnevice dok fokusirano posmatra „čudne“ ljudske postupke, gestove i radnje koji se samo mogu učiniti besmislenim, ali se mogu ispostaviti i kao nešto više od toga, kao nešto ozbiljno

Većina Mučinih slika je lišena bilo kakve jasne pozadine unutar koje su njene figure smještene – i za to postoji dobar razlog: umesto prostorne, akcenat je stavljen na vremensku dimenziju – ona istražuje suštinu onog dvosmislenog trenutka percepcije koji najviše izaziva njenu pažnju, kako po privlačnosti tako i po začudnosti neke scene, ali i zbog njenih periodičnih ponavljanja. To je nešto što umjetnica doživljava kao grč u sopstvenom telu koji joj omogućava da uhvati suštinu ljepote i užasa gestova i radnji u svakom od opaženih i zabilježenih fragmenata vremena. Iznoseći ih u javnost, po prvi put zajedno, Muča razotkriva pažljivo proučene situacije – iz svog ličnog okruženja i uskih porodičnih krugova – kao vizuelne isječke koji su u suprotnosti sa utvrđenim pravilima racionalnog ili normativnog ponašanja.  

Međutim, iako su atmosfera i reference u njenom vizuelnom univerzumu veoma autobiografske, njene figure istovremeno ostaju upadljivo otuđene i depersonalizovane. Njihova bezličnost, ili teško prepoznatljivi izrazi lica, i često apsurdni gestovi i položaji tijela, ukazuju na nešto značajno: umjesto da budu portreti u pravom smislu te reči, Muča često transformiše ekspoziciju svojih figura u neku vrstu kontra-portreta. Ovi kontra-portreti su još jedan razigrani odgovor – ovog puta, u ime same umjetnice – na „čudne igre“ koje izvode članovi njene porodice.  

Ali kritička percepcija Blerine Muče se ne iscrpljuje u privatnim razmišljanjima o kontradiktornim ličnim osjećanjima kada je suočena sa „izvještačenim“ ili samo za nju neobičnim porodičnim epizodama koje su svojstvene njenom mužu, njenom sinu, njenoj ćerki, njenoj sestri i tako dalje. Naprotiv, ona daje uzoran lični uvid u obrazac ponašanja prema kojem čitava jedna zajednica ljudi – ili društvo u cjelini – danas funkcioniše i djeluje u privatnim i javnim prostorima, posebno u apsurdnom i nadrealnom, „paralelnom životu“ svijeta digitalnih društvenih medija. Ovdje se čudno ili neuobičajeno ponašanje toliko uzima zdravo za gotovo i uzdiže do stepena globalne društvene norme da što se češće i ekstravagantnije eksponirane preko dostupnih internet kanala, to su veće šanse da postanete virtuelna pop zvezda (ili čak primjer za ugled, bez obzira na banalne ili besmislene razloge koji iza toga stoje). 

Suprotno tom začudnom, paralelnom virtuelnom svetu, Mučin uvid u njenu sopstvenu verziju „paralelnog porodičnog života“ javnosti otkriva – kao oblike otpora – tihe manifestacije namjernih individualnih primjedbi na uspostavljene međuljudske navike i društvene norme i poziva nas da joj se pridružimo na eksperimentalnom vizuelnom putovanju ka promjeni lične paradigme, kako njene tako i naše: u pravcu koji omogućava, možda, da se dođe do nekog drugog stanja postojanja, stanja koje je izvan olako odredljivih granica između „crnog i bijelog“, između „ispravnog i pogrešnog“…

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *