Famozni Gordijev čvor oko rješavanja pitanja izbora članova Ustavnog Suda Crne Gore riješiće – po običaju, kad su ovakve Igre bez granica u pitanju – neka ad hoc međunarodna komisija Eksperata za Balkan, uz obavezan blagoslov religijskih velikodostojnika (bez čega nema ni partijskog, ni poslovnog, ni bilo kakvog berićeta u ovoj našoj sekularnoj i građanskoj).
Nedavno je predstavnica Bošnjačke stranke zavapila u Parlamentu da nema građanske i civilizovane Crne Gore, ako se, po standardima, ne izabere Obavezan procentualni član iz redova bošnjačkog naroda. U čemu je to ta građanština, ili “širina”, u ovakvom stavu? Ako rade po savjesti, tih pet sudija mogu svi biti i Dalaj Lamini hodočasnici sa crnogorskim pasošima, a ne čistokrvni lokalni pravoslavci ili muslimani, samo da će to pomoći da dođemo do zametka kakve-takve (zamišljene) Normalnosti i ustrojstva (pravne) Države. Sa Nacionalnim i Vjerskim dresovima, pod krinkom Građanskog, sto posto smo na istom: u partijskim raljama ove ili one većine koja želi da “vodi svoje kolo”. No znamo da je upravo tako odavno i nacrtano u ovom izmišljenom “sukobu koncepata”, tako da svaki anti-koncept, koji u suštini oslobađa društvo od ovakvih otrovnih zabluda, pomalo dođe kao slaba psovka, mali šamar u lice svetinji ukorijenjenog javnog neukusa. Toliko mali, da zapravo i ne zabridi…
U mačo maniru Muškarca i Poglavice – opšteprihvaćena balkanska tradicija, koju nijesu okrnjili ni ovi soft-core trendovi Novog vremena – donedavno je sve moglo biti riješeno Petljom Najjačeg Mužjaka Crne Gore. Tako je i tričavi Ustavni Sud, u ovoj maskulinum alegoriji, zavisio od Uspravnog Uda. Što bi se reklo – drčno i omnipotentno: moja država, moj izbor, moji ljudi, moja pravila. Sve Moje! Kao i sve druge institucije, pravljen iz ćefa Centralnog božanstva, kao carsko ruho po Njegovom kroju, i ta institucija vremenom je pokazala, kako bi upravo On isti danas rekao – Trulež materijala.
I sad, Crvotočina nagriza već čitav brod, pravljen po ukusu već pomalo umornog Kapetana. Ovaj koncept silnog Pantokratora koji odlučuje o svemu, svojim samouvjerenim stavom lidera čopora, konačno je propao – jedina dobra vijest. Propao, ne na Izborima iz 2020, nego je pao kao što pada nivo testosterona: potrošile ga duge godine apsolutne predatorske Moći. Decenije. Ni svi posilni, svi lakeji i batleri, svi paževi i sva carska premudra pera Njegova, svi Njegovi Trinaestojulkaši, veterani, Njegovi saborci sa Fundine, Mostara i Dubrovnika, ne mogu pregoreti taj bol neumitne Prolaznosti svega, pa i Gospodara. Tako ljudske i obične boli. Nakratko, biće i zabavno sa strane gledati svu tu silnu menažeriju, Njegovu posadu, kako ostavlja svoga Kralja i grabi neke profitabilnije prilike. Ali do takve prilike, vjerno će Ga pratiti. Do posljednjeg Kraha.
Ponoviće nam se. Ovo isto, samo malo drukčije.
