Kroz duh jezika ‒ a to je možda i najpostojaniji duhovni organizam ili alat koji čovjek ima ‒ nekako se najpostojanije ogleda i duh vremena. Kažu da živimo epohu slika, a možda je preciznije reći da živimo epohu znakovnih milisekundi. I kao što je u posljednjih nekoliko decenija ubrzanje svih sfera života doživjelo šokantne i turbulentne razmjere, recipročno se životni kvalitet i intenzitet prirodno smanjio, zagubio, u toj silnoj brzini.
Povijesno gledano, i čovjekovi izumi zasnivani su na snazi i intenzitetu. Kao da je san o Lakoći, pa o nepostojanju i najmanjeg napora u izvršavanju raznih teških zadataka, bio viševjekovni čovjekov ideal. Sve do aktuelne artificijelne inteligencije, koja je predstavljena kao vrhunac takvog osjećanja svijeta.
Od poluge, preko pluga, čekića, pa sve do dugmeta, čovjek je živio vrijeme fizičke Snage, a zatim i snage Mehanike. Zatim je i Dugme, ne puce na kaputu nego električni element za uključivanje (button), polako otišlo u staritete. Zamijenio ga je, ima tome već par decenija, Dodir (touch), koji se dalje intenzitetski usavršava, sa ciljem što manjeg “napora” aktivacije raznih sadržaja. A već se nazire da će i Dodir zamijeniti Mah, aktivacija bez taktilne upotrebe ruku (handsfree). Tako smo proputovali od vremena mehaničke žice do vremena bez žica (wireless). Artificijelna inteligencija je u suštini zamišljena kao ultimativni korak, sredstvo bez “misaone upotrebe” glave ili mozga. Iako se to vjerovatno neće zvati headfree ili brainfree. Bilo bi previše. Javile bi se razne osjetljive organizacije…
Primjećujete kako u vašem mozgu engleska riječ u zagradi pali jaču lampicu o čemu se tu radi, nego naša riječ koja je bukvalno prevodi? To je učinila manipulativna moć neprekidno ponavljane informacije. To govori koliko su mogućnosti upravljanja raznim informacijama zapravo beskrajne. Kao što se mozak bebe veže riječju za određeni predmet, mi odrasli smo (postali) vezani za određene funkcije ‒ internacionalnim, najčešće engleskim riječima, koje su u navedenim primjerima zamijenile pojmove našeg jezika. To je globalni fenomen koji se tiče i ljudi kojima je engleski maternji jezik.
Ovo su sve opake nježnosti koje smo dobili u ovom vremenu naše grube i surove stvarnosti. To nam je ponuđeno kao alternativa: prekid stvarnosti koji treba da nas učini, nanovo i nanovo, zadovoljni(ji)m…