Nepravda mijenja lice prema interesu.
100 godina samoće
Zla lica imaju bezbroj osobina. Ona Dobra samo jednu ‒ da porumene. Vijest o oslobađanju opuženih za ubistvo kod nikšićke pošte prije nekoliko godina, prošla je tipično: gotovo neprimjetno. Kao i tolike druge iz rubrike Crna hronika. Medijima je to neupotrebljiv i zamoran materijal, jer nema Novih nastavaka, nema drame, nema čitanosti od koje žive. A mediji su, u ogorčenoj borbi za kapital ‒ ipak samo franšiza Uzbudljivih nastavaka. Kad se franšiza potroši, obično dolazi licemjerje: mudrovanje o zločinima bez kazne, ponekad decenijskog trajanja, upotrebljivo samo za dosadne I isprazne TV debate.
Kukavno sudstvo crnogorsko (evo, još neoslobođeno), ruku pod ruku sa (evo, sada slobodnim) tužilaštvom, izgleda da je arhiviralo još jedan slučaj koji je dostavila policija, u podužem nizu teških i neriješenih crnogorskih tragedija. Epilog je uvijek isti: Krivi su oni drugi. Za policiju ‒ sudstvo, za sudstvo ‒ tužilaštvo, za tužilaštvo ‒ i jedni i drugi. Kao da je karma ove društvene zajednice da u ovakvim, beskrajnim i praznim krugovima Nepravde, Besmisla i Zle Sudbine, provodi svoje zemaljske dane, do kraja Svijeta. Kao psi kraj pruge na periferiji, ljudi gledaju udaljene vozove i svojih života, kako jednolično, ali neumitno, prolaze zauvijek, daleko od njih samih. Bez i da zalaju, makar uzaludno, u vjetar. To je ovdašnja otužna skica za portret.
Ostaju samo ovakve lične tragedije, koje se tiču samo Drugih, onih koji žive “vrata do”, koje samo oni, kao teško životno breme, nose između svih nas. Godine nekako okamene bol. Ali bijes i nemir od Nepravde nikako se ne daju ukrotiti. Bijes prema sebi, prema sredini, prema državi, jedino je ono što tinja u tim ljudima-sjenkama. Prepoznamo neke od njih, viđamo ih po gradu, u mimohodu, u bljesku trenutka; samo im to može vidjeti u očima: tihi bijes i gorčina, samo nalik na pomirenost. Ko zna kako to može eksplodirati, da li kao rezignacija ili inicijacija Osvete ‒ odmazda ka Uneređenom svijetu u kojem su se zatekli. Stravičan je žig da su ti ljudi Sami i da se sami moraju nositi sa ovakvim balastom, kako znaju i umiju, kroz nedaće ionako teškog bitisanja u ovom Dugotrajnom raju koji su kreirali neki drugi, za sve njih i za sve nas preostale.