Izvor: PCNEN
Intervju: Elvis Beriša, direktor NVO Koračajte sa nama – Phiren amenca
Razgovarao: Brano Mandić
Vrijeme se arči na nacionalne, zapaljive teme, koje nas drže ukopanima u mjestu.
Na mjestu gdje je Elvisu Beriši spaljena kuća, pa onda srušena, zajedno sa cijelim romskim naseljem, danas se nalazi Policijska akademija Crne Gore. To je ukratko priča o djetinjstvu ovog kriminologa i aktiviste čija je porodica izbjegla pogrom u Danilovgradu 1995. godine.
„Sjećam se kad je inspektor ušao u kuću kod nas, uperio baterijsku lampu. Mi djeca smo ležali kao sardine na dušeku. Rekao je – morate odmah da napusite naselje. Majka je jecala, nije smjela da plače. Kad smo krenuli, bilo je jutro, prevoznik nije htio da nas primu u kombi”, priča Beriša u razgoru za PCNEN.
Kao direktor NVO Koračajte sa nama-Phiren amenca, Beriša je takođe i član inicijative UPRE, građanske koalicije za bolji status Roma i Egipćana. Protjerivanje Roma iz Danilovgrada desilo se nakon slučaja silovanja u kome su učestvovala dva mladića romske nacionalnosti. Država je kasnije pod pritiskom UN isplatila odštetu za 70 porodica, ali sve je ostalo ispod radara javnosti.
„Bio je to strašan dan. Okupili su se svi mještani iz okoline i zapalili cijelo naselje. Policija je stajala sa strane i gledala. Par starijih ljudi ostalo je da pokuša pregovore, ali nije bilo šanse.”
Može li takav događaj da se zaboravi ili zastari?
Ne zastarijavaju te stvari. Posebno kod nas koji smo to preživjeli, istjerani iz domova građenih još krajem sedamdesetih godina. Moj otac je radio u komunalnom, taman je bio ozidao tvrdu gradnju za svoju porodicu. Majka je bila domaćica, imali smo jako dobre odnose sa komšijama, Danilovgrad je mali grad i svi su živjeli spokojno.
Ipak, buknulo je etničko nasilje. Znači li to da uvijek postoji tenzija ispod površine?
Naravno, isto možemo da vidimo danas na web portalima. Fali jedan događaj, detalj, da lavina krene. Na portalima ima mnogo pozitivnih komentara o Romima, a onda jedan loš dobije podršku i krene lavina negativnih. Znači oni su tu. Kad još pogledamo izvještaje o etničkoj distanci, slika je kompletna i uopšte nije dobra.
Je li ipak bolje nego devedesetih?
Iz razgovora sa roditeljima možemo da zaključimo čak da je bilo bolje tada. Druga su bila vremena, pa je teško porediti. Ljudi tada nisu imali potrebu da pokažu svoje parvo lice. Romska zajednica nije bila glasna, Rome niste mogli da vidite u školama, na fakultetima, u NVO sektoru. Svi su ćutali i bili su dobri dok su neprimjetni.
Možete li da se sjetite nekog Roma ili Romkinje iz Crne Gore da je po nečemu poznat ili značajan?
Ne mogu sad da se sjetim…
Da pokušam dati primjer — Ljubica Adžović. Da nije bila Romkinja, možda bi se Crna Gora više dičila njenim uspjehom?
Svakako. Još bih dodao, ostala je dostojna crvenog tepiha, jer se vratila svom načinu života, svojoj porodici, poslije takvog uspjeha i slave. To je za svako poštovanje.
Plaše li još djecu po Crnoj Gori da će ih „ukrasti Ciganka“?
Ima toga, baš ima toga. Vi na ulici možete da čujete majke koje tako plaše djecu. Ne bude mi svejedno kad čujem. To dijete nije krivo, ali kad napuni 18 godina imaće formiran stav i sliku o jednom narodu koji u istoriji nikad nije činio zlo. Nikakav bunt ili rat nije pokrenut od Roma. Srednjoškolci u Crnoj Gori, na primjer, imaju jako malo znanja o tome ko su uopšte Romi.
Znaju li Romi ko su?
Ne znaju ni oni, na žalost. Mi smo 2017. organizovali ljetnju školu za izučavanje romskog identiteta. Poražavajući su bili rezultati. To je bilo malo, ili nimalo znanja. Svega pet dana pokazalo je da se može lako prenijeti osnova istorije i kulture.
Koliko je Roma u Crnoj Gori?
Po zadnjem popisu 6251.
Zašto nema više Aškalija, Egipćana…
Aškalija nema jer se njih samo 35 izjasnilo. Egipćana je više od 2.000.
Ko su Aškalije?
Vjerujte mi da ne znam, mogu da pričam šta sam čuo, ali ne bavim se time. Priča je da su to ljudi koji su nekad radili u rudnicima.
Jedno staro pitanje – zašto je riječ Cigan uvredljiva?
Tokom II Svjetskog rata, bilo je mnogo žrtava iz romske zajednice, više od pola miliona, po nekim procjenama. Ali nakon toga, niko nije pričao o Romima do 1971. kad je održan Prvi svjetski kongres Roma u Londonu. Organizovao ga je Jul Briner, bio je imućan i moćan da okupi Rome iz cijelog svijeta. Na tom kongresu je donesena odluka, na osnovu analiza i naučnih istraživanja da je Cigan termin nastao od grčkog „atinganos“, što znači nedodirljivo. Bio je to izraz za ljude koji su ispod, koji nisu dorasli ni da pripadaju društvu, koji su nešto drugo, kojim su označavali ljude koje je trebalo zaobići.
Ta riječ je ušla u kulturu, knjževnost, poeziju… Da li smeta i onda?
Svakako da postoje takvi primjer vrhunske poezije… Ali pogledajte u najpoznatijoj pjesmi jugoslovenskog pop-roka, Čolić pjeva – ako te odvedu Cigani čergari. To je jako problematično, a toliko pred očima da se ne vidi. Ali da skratim, namjera je nebitna, nekad je i dobra, ali to prosto nije zvanični naziv mog naroda. Među Romima je bilo takođe mnogo ljudi, čak iz moje porodice i okruženja, koji kažu – pa ja sam Ciganin, cio život sam bio Ciganin, što sad da mijenjam. Moj otac moji stariji rođaci su to do nedavno govorili. E to je srž problema, što smo mi cio život Cigani. A zašto? Zato što je neko došao i nazvao nas Ciganima i mi smo to prihvatili?
Mala digresija, čini mi se korisna – nisu li navijači Crvene Zvezde odbacili ime „Cigani“ kad su preuzeli nacionalističku proratnu agendu. Tad su postalo Delije, nije im više imponovalo valjalo staro ime.
Promijenili su svoju misiju, razumije se… Ali simptomatično je i kako su navijači kao subkulturna grupa isprva uzeli baš to ime „Cigani“. Dakle, navijači, kao marginalizovani odvojeni gradski sloj, tako su se osjećali. Isto tako, u svim gradovima i danas su romska naselja odvojena od ostatka grada.
Da li je to geto? Je li teška riječ?
Nego šta je? Treba stvari nazivati pravim imenima.
Je li medijska slika o tome šta se događa na Vrelima ribničkim precizna i vjerodostojna?
Naravno da nije. Stereoptipi vode urednike i novinare… Na primjer, 9. decembra 2019. smo organizovali NVO skup i započeli inicijativu UPRE, građansku priču, a jedan od zahtjeva grupe aktivista je bio promjena cenzusa za nacionalne predstavnike Roma. Baš sam bio radostan, bili smo okupljeni studenti, aktivisti, obrazovani Romi, i slikali se svi zajedno, a na portalu RTCG su dali naslov: „I Romi hoće u Parlament“ sa fotografijom bose, gole, prljave djece na Vrelima Ribničkim. To je bila slika koja podsvjesno govori – vi tražite poslanika, a vidite kakvi ste.
Cenzus za Rome trenutno nije u redu, zašto to mislite?
Mislimo da zakon o izboru poslanika treba mijenjati, jer diskiriminiše Rome na nacionalnoj osnovi. Romska zajednica je malo brojnija u odnosu na Hrvatsku. Hrvatima je snižen census sa 0.7 na 0.35 i mi smo mislili da romskoj zajednici treba omogućiti isti taj institut.
Kako do političke emancipacije Roma? Nacionalna partija, ili da Romi budu aktivniji u svim partijama, ili da se radi na političkom opismenjavanju?
Sve tri opcije su vrlo potrebne. Toliko je teško stanje da nema idealnog rješenja. Naći će se uvijek načina da se svaka opcija sabotira, ili da se izvrgne u svoju suprotnost. Ali bitno je da krenemo od nečega. Mi imamo romsku partiju koja je formirana prije godinu dana. Kada smo započeli sa UPRE inicijativom, tadašnja vlast se valjda uplašila, jer mi smo slobodni ljudi, koji su na tome radili vrlo temeljno. Ne kao politička partija, nego građanska incijativa, koja edukuje zajednicu.
Šta konkretno znači ta edukacija?
Naš je cilj da objasnimo šta znači zaokružiti nekoga na izborima. Da romski glas vrijedi, da glas Roma na koncu može da odluči izbore. Htjeli smo da organizujemo skupove, sa svim predstavnicima lista koje se bave ili ne bave romskim pitanjem, i zahtjevali smo da se cenzus za ulazak u Parlament smanji, kao što je to slučaj sa nekom drugom manjiskom zajednicom. Kad smo sve to pripremili, odmah se to pročulo i odjednom je formirana romska partija. I to od strane Romskog nacionalnog savjeta čiji je predsjednik u izjavi za medije kazao da je on podržao osnivanje partije.
Zar Romski nacionalno savjet nije provladina organizacija koja se finansira iz državnih fondova?
Ne, nisu oni provladina, nego su dikretno pod vladom, formirani po Zakonu o manjinama još 2008.
Ali onda bi morali da budu nestranačko tijelo…
I na papiru jesu. Ali na čelu je Isen Gaši, u javnosti poznati kontroverzni političar. Član je Glavnog odbora DPS. Statut DPS-a kaže da niko od članova Glavnog odbora ne može da ima drugu partiju. Tako da njegovog imena nema na listi, ali on je uzeo neke mlađe neiskusne predstavnike u zajednici i izašao javno da kaže da podržava tu partiju. Ako ti podržavaš partiju, a dolaziš iz DPS, pa još iz Glavnog odbora… To je konkretno nama na startu poslata poruka. Taman kad smo počeli da skupljamo potpise da se zakon promijeni i stvari počnu mijenjati „odozdo“, stigao je glas „odozgo“.
I šta se onda desilo?
Mi smo se, dakle aktivisti UPRE, okupili da edukujemo birače, da smanjimo census. I šta dobijemo? Dobijemo odmah partiju, sabotaže, popis romske populacije koji je organizovao Nacionalni savjet Roma. Gospodin Gaši je neko ko zapošljava 80 posto populacije u gradskim firmama za održavanje čistoće. Tako to ide…Ali on polako postaje stvar prošlosti, ubijeđen sam.
Fond za manjine godinama daje 100.000 eura za romske projekte. Jesu li ti projekti vidljivi u stvarnosti?
Nisu, makar do sada nisu bili. To su fantomski projekti. Ja ću da vam kažem. Dođe vozač gospodina Gašija, neobrazovan čovjek, on je isto član Savjeta. Zatim, Gašijev sin, bratanac, ćerke i još poneko od rodbine i prijatelja, i gotovo svi oni imaju nevladine organizacije, koje ukupno dobiju sav taj novac iz Fonda za manjine. U Upravnom odboru Fonda za manjine nekad je bila Ana Popović, koja je od 2008. godine postala Romkinja i time ostvarila pravo da predstavlja Romski savjet, odnosno romski narod prilikom ocjenjivanja projekata za finansiranje. Kasnije je, novim izmjenama propisa, uskraćeno pravo da ona bude u Komisiji za ocjenu projekata svom direktoru Gašiju i ostalim kolegama iz Savjeta. Međutim, igrom slučaja, sestra gospođe Popović biva jedna od članova Komisije. I opet se nastavlja trend finansijske podrške porodici i prijateljima članova Romskog savjeta. Na sve ovo ukazala je naša Analiza koju smo uradili u saradnji sa Institutom alternativa. Svih 17 članova Savjeta imaju NVO i samo oni imaju šansu da dobiju novac. No, tu onda ima još stotinjak hiljada eura od države za rad Savjeta. Plus za NVO projekte.
Promjena vlasti u Crnoj Gori, je li to dobra vijest?
Sve dok ne dođe do konkretne promjene, ne mogu da kažem. Za sad je samo nada. Za promjenu ovih stvari treba vrijeme. A vrlo se dobro radi da se vrijeme arči na nacionalne, zapaljive teme, koje nas drže ukopanima u mjestu. Potpaljivanje naroda stvara još veći jaz među ljudima, grupama. Sve dok se time budemo bavili ne vidim promjene. Nova vlast mora naći mehanizam da to ne bude u prvom planu.
Imate li u planu da osnujete političku partiju?
Nemamo. Ja sam lično bio protiv, mada ima i drugačijih mišljenja u UPRE grupi. Međutim, da se formira partija, mislim da treba da postoji zahtjev zajednice. Ali mi taj zahtjev ne možemo da imamo u dovoljnoj mjeri ako zajednica nije edukovana. Koliko god nepismena, zajednica zna politički da razmišlja, decenijama unazad Romi izlaze na izbore u najvećem procentu. Iskoristimo to za edukaciju, ne da ih primoravamo.
Može li se za pet godina uraditi dovoljno u tom pravcu?
Možda i za kraće vrijeme. Ali ne da se formira partija kao prošle godine, a da zajednica praktično nema pojma o tome.
Edukacija kreće od malena, kakvo je stanje sa udžbenicima na romskom?
Jednom je mudrac rekao: ako hoćeš da uništiš narod, ukini mu obrazovanje. Ako bi jedan narod bio obrazovan na maternjem jeziku, država bi znala da će taj narod tražiti više prostora u medijima, detaljni plan i program obrazovanja, i sve što sljeduje. A znate li vi koliko je Fond za manjine platio projekata bukvara, knjiga…Gdje je sve to?
Funkcioniše li romski radio?
Funckioniše tako što se pušta muzika. Radio je resurs koji se ne koristi. Romi slušaju radio, posebno romski.
Je li romski jezik ugrožen?
Kako da ne, posebno u Crnoj Gori, jer nemamo nijednog profesora romskog jezika. Da počnemo od toga. Znate li šta bi značilo da vi danas imate intervju sa profesorom romskog i da to neko čuje. Automatski se mijenja slika i ne može država da se pozove na nestandardizaciju kao razlog što ga nema u školama. A ne može to da radi ni sad, ruku na srce, nego bi samo mogli da primijene standardizaciju iz regiona. Ja se vrlo lako sporazumijem sa Romima iz SAD, Ukrajine… Sa Špancima slabije, jer su oni značajno asimilovani, ali su opet mnogo napredniji, i stavljeni kao ponos nacije. A šta mi radimo? Dovodimo trbušne plesačice na Dan Roma kad ga Isen Gaši organizuje, uz pjesmu Gelem, gelem (romska himna, prim.aut) koja govori o stradanju Roma tokom Drugog svjetskog rata. Ali kada nijesmo dovoljno obrazovani onda činimo takve greške.
Završili ste kriminalistiku na Pravnom fakultetu. Zašto ste izabrali oblast bezbjednosti i kriminalistike?
Ispričao sam vam momenat kako je moja porodica protjerana iz Danilovgrada. Od toliko inspektora, zar jedan nije mogao drugačije da razmišlja? Možda je bilo takvih, da ne griješim dušu, ali nije smio ništa da uradi. E da je bio samo jedan Rom među njima, vjerujte mi, suprotstavio bi se.