Piše: Nikola Drobnjak
Svu ovu novonastalu situaciju, ili prije latinoameričku sapunicu, prosječan čovjek gleda sa mnogo pomiješanih emocija, a prosječan cinik sa još više.
Ima tu svega. Malo radosti jer se napokon načinje neko novo poglavlje. Nešto malo i bijesa jer nam je predugo vremena trebalo da izađemo iz kolektivne kome. Uzbuđenja jer se bliži kraj jednom parazitskom autokrati koji se krije iza lažnog plašta demokratije. Gađenja jer nema muda da snosi odgovornost za svoje postupke. Malo straha da će kršna nam domovina na kraj izvuć deblji kraj u svoj ovoj priči. Mnogo opreznosti takođe jer je stado ovaca spremno na sve kako bi odbranili dotrajalog ovna na čelu. Konačno, ono najbitnije a to je optimizam. Kao što neke taj optimizam vodi kroz manipulacije i kriminal tako može i prosječne građane do njihove slobode i bolje budućnosti. Nešto možeš sam, ali sve mogu ljudi.
Početak njegovog kraja je valjda tamo đe se pokajalom biznismenu otvara pisak i odlučuje da u početnoj fazi strateške borbe zada prvi udarac na onlajn frontu. Nakon toga smo se svi ostali naređali na Mila ka’ na redaljku. Kolumniste, kvazi kolumniste, novinari, kvazi novinari, političari, politički analitičari, slobodni intelektualci, prosječni građani, i u krajnjem slučaju svi Crnogorci koji imaju/žele nešto da prozbore na ovu temu, a fala bogu, ima nas dosta. Aj’ što nas ima dosta nego što je materijala još više i to iz dana u dan.
I tako smo sad svi uzjahali na grbaču poslednjem crnogorskom autokrati i ne damo mu disat. Svi mi koji smo se drznuli da kao obični smrtnici degradiramo njegovu ličnost i političko mjesto koje trenutno zauzima. Ne samo trenutno, nego sva ona koja je i prethodno zauzimao jer izgleda nešto sto je jednom njegovo, ostaje uvijek njegovo. Bio on na vlasti ili ne. Pa tako je umislio i za Crnu Goru izgleda.
Odlazio je i dolazio, proračunato i lukavo, kako bi se u međuvremenu more stišalo, jugo prestao a on natrag doplovio na svom jedrenjaku koji mu je vjerovatno sin kupio od izgradnje uličnih svjetiljki po Pljevljima.
Horde pohlepe i žrtve onih najnižih ljudskih poriva, ščepaše nam državu u svoje kandže, pečatno prisvojiše i ne daju je godinama. Krajnji rezultat? D.O.O Crna Gora puna dugova koja ode pod stečaj kao i ostale firme ako ne preuzmemo stvari u svoje ruke.
Međutim, možda je isto samo pitanje vremena kad će nas ovaj patološki slučaj od čovjeka još jednom otresti sa dobro ispeglanog ali ipak prljavog rukava i još jednom na kraju priče, izaći kao pobjednik sa sve onim pokvarenim, već ostaralim, špiclovskim osmjehom koji izaziva nagon na povraćanje. Kako? Zašto? Zato sto Milo u stvari nije lopov. Milo nije kriminalac. Milo nije prevarant. Milo nije manipulator. Milo nije lažov. Milo nije ništa od onog što ljudi pokusavaju da mu prikače kroz ovaj dugi niz godina.
Po mojoj skromnoj procjeni, on je jednom riječju psihopata. Jedan od najboljih i najprofesionalnijih psihopata, pa čak bih se usudio da kažem u čitavoj svjetskoj istoriji.
Kad bi to bilo zanimanje, bio bi najbolji u svojoj branši. Neprikosnoven. Kada bi to bila vrsta umjetnosti, bio bi virtuoz nad svim psihopatama. Kada bi to bio olimpijski sport, ko zna koliko bi do sada Olimpijskih medalja brojala vila na Gorici, a koliko tek ona u izgradnji u Kočanima.
Vršljajući malo po internetu i inspirišući se tuđim istraživanjima, dolazim do vrlo interesantne teze koja se i te kako može primijeniti u ovom našem slučaju. Dakle, kraj pretprošlog vijeka, tacnije 1891. godina kad njemački psihijatar Julius Koh objavljuje knjigu „Psihopatska inferiornost“ ciji naslov ilustruje njenu centralnu tezu, a to je da, citajte sad ovo pazljivo:
Iako je u stanju da normalno funkcioniše i iako će po standardnim psihijatrijskim kriterijumima izbjeći bilo koju formalnu dijagnozu, psihopata će se neizostavno upustiti u destruktivno ponašanje.
Riječ je, dakle, o maski, odnosno prividu normalnosti u koji pokušava sve da nas ubijedi zajedno sa njim samim. Indirektno i proračunato, baš onako kako imamo priliku i da primijetimo ako odvrnemo filmsku traku unazad.
Tipičan holivudski psihopata je potpuno operisan od empatije i manipulativan. Međutim, ovaj naš je mnogo više od toga. Proračunat. Oštrouman. Uvijek spreman. Mentalno snalažljiv. Moralno fleksibilan. Bezobrazno drzak. Kulturno nekulturan i pristojno nevaspitan. Na koga vas ovo podsjeća? Sve su ovo u suštini upadljive odlike samonametnutog autokrate, a kad se ovakav spoj ličnosti u jednoj osobi nađe na političkom vrhu jedne države – teško onima koji su ga tu doveli!
Psihopate i sociopate ili u krajnjem slučaju čovječiji ispljuvci sa ovakvim karakteristikama dolaze do svojih krajnjih ciljeva putem nemilosrdja, nemoralne trke za političkom moći i ličnoj koristi, ostavljajući trag ljudske patnje i društvene štete za sobom. Kad stupe na moć, stvaraju svojevrsne (psiho)patokratije ili bolje rečeno totalitana društva kojima je cilj kontrolisanje i radikalno uništenje građanske slobode.
U takvim slučajevima, država se okreće protiv interesa svog naroda, izuzimajući pojedine favorizovane grupe. Drugim riječima, dozvoljavajući ovakvim ljudima da se popnu na politički pijedestal je otprilike ravno hara-kiriju. Za one koji nisu čuli, to je japanski ritual samooduzimanja života kojim su ratnici umjesto priznanja poraza, bodezom rasparali sebi želudac sa lijeve ka desnoj strani pa onda na gore.
Možda bi na kraj i ovaj nas kvazi borac za demokratsku Crnu Goru mogao istim ritualom da se posluži, makar bi otišao sa stilom, ako ne što drugo. Onako teatralno i hrabro, baš kako doliči pravom Crnogorcu za kojeg se i proklamuje.