Na vijest o smrti Laza Goluže
Danas sam saznao da je 1.12. 2020. u osamdeset petoj godini umro Lazo Goluža, najslavniji brk jugo-enigmatike.
Danas sam saznao i da je u septembru ove godine u 88. godini umro Žarko Domljan, istoričar i kasniji političar, prvi predsjednik Hrvatskog sabora.
Ivan Hetrih je umro prije 21 godinu. Reditelj kultnih TV serija u SFRJ. Kao dijete sam prvo mislio da je on Lazo Goluža, dok nisam skontao da je to zapravo onaj brko sa naočarima koji duboko klima glavom.
U aprilu nas je napustio i profesor Željko Klaić, u 78. godini. Uvijek je izgledao stariji ne li jeste bio, da li zbog naočara i sjedina ili zbog gomile rječnika ispred sebe koje je prelistavao tražeći riječi.
Oliver Mlakar ima osamdeset pet godina. Ne da se legenda. Najinteresantniji TV voditelj bivše nam domovine. Rođeni gospodin. Savršena dikcija.
Boris Senker ima 73 godine. Kritičar, teatrolog, dramski pisac.
Vedrana Međumorec ima 67 godina. Gospodski lijepa, šarmantna i elokventna.
Profesor Neven Elezović ima 65 godina. Matematički genije. Čudak sa naočarima i flomasterom.
Književnik Pavao Pavličić se dobro drži u 74. godini. Prije tri godine se čak oženio.
Ovi ljudi su odgovorni što su se generacije Jugoslovena tokom osamdesetih dodatno i kvalitetno obrazovale uz male ekrane. Ovi ljudi su odgovorni za najbolje kvizove koje sam ikada gledao: Kviskoteku i Brojke i slova. Kviskoteka je opstala u nezavisnoj Hrvatskoj još par godina, ali to nije bilo to. U Srbiji se pokušala preko tadašnjeg TV Foksa 2008. godine po licenci napraviti Kviskoteka, ali naravno da to nije bilo to. Falila im je jedna velika sitnica, falila im je JUGOSLAVIJA.
Došli su Milioneri/Milijunaši, Poligrafi, Najslabije karike i mnogi drugi uvozni kvizovi u šljaštećim studijima, sa moćnim sponzorima, sa voditeljima koji moraju dobro da oznoje takmičare psihološkim pritiscima i reklamama kad su najmanje potrebne ili da šokiraju publiku. Slagalica je beskonačno dosadan kviz. Skočko, karo, tref i smor. Nove generacije, čast izuzecima, se ne obrazuju pretjerano. Uglavnom nauče ono što ih zanima, boje se širine kao đavola, utope se u nacionalizme, u potkulture, u duhovna sitničarenja, u političke i religijske psihoze, u svrstavanje, u svoje ili njihove. Meni su ova dva kviza bili simboli Jugoslavije. Čak su završili i u satiričnim prilozima Top liste nadrealista (sjetimo se profesora Karaklajića, Minke, Momira i Adnana, te Neleta sa perikom u parodiji Brojki i slova ili Đura u Nagradnim otimanjima, parodiji Kviskoteke). Nisam pretjerano pratio šta je ko radio od voditelja i autora nakon raspada SFRJ. Tu i tamo sam čuo ponešto o Oliveru Mlakaru i to je u principu bilo sve. Danas sam čuvši vijest o smrti gospodina Goluže (ne onog Živkovog) prelistao stranice po mreži i potražio ih.
Trideset godina sa TV ekrana ne čujem ta imena i prezimena. Doduše, imaju i tri godine kako uopšte ne gledam televiziju.
Ali, ponekad, kad mi padne na pamet, onako sam za sebe izdeklamujem:
“Poštovani gledatelji, osim naših natjecatelja tu su i autori pitalica i problema, kao i članovi našeg žirija: profesor Goluža, profesor Klaić, profesor Elezović, Žarko Domljan, Boris Senker i, naravno, Pavao Pavličić.”
Osiromašili smo svi. Zatupili smo. Zariljali. Zarobljeni smo i spolja i iznutra. Čini nam se da smo slobodni i nezavisni. Nismo.
Nema leba od jugonostalgije, ali imam barem uspomene na sretno djetinjstvo i nacionalno dostojanstvo. Ove današnje polufašističke, lupeške tvorevine, ovi gnusni i zločinački zapadni protektorati, ovi mali i rđavi iskompleksirani narodi su bili stanovnici ozbiljne i jake države, bili su jednom veliki i poštovan narod. Nije im bilo dovoljno dobro u dobru, neke stvari su se, istina, morale mijenjati i popravljati. Umjesto bolje, birali smo gore da bi danas uživali u kanalizaciji. Sad slobodno možemo nastaviti prebirati po fekalijama i raspravljati se šta je čije i čije manje bazdi. A bazdimo na neobično sličan način.