U službi Borbe protiv kolektivne aMNEzije Goosle donose priču o ranim radovima aktuelne liderke Patriotsko-Komitskog Saveza Crne Gore Tanje Knežević-Perišić, kroz objavljivanje istraživačkog teksta Siniše Lukovića iz oktobra 2011.
Tanja Knežević-Perišić
Foto: Screenshot YouTube
TANJA KNEŽEVIĆ-PERIŠIĆ 1991. RASTJERIVALA „USTAŠKE BANDE“ PO HERCEGOVINI
Siniša Luković, ND Vijesti, oktobar 2011.
Međunarodni naučno-stručni skup „Izvještavanje o napadima na Dubrovnik i međunarodno priznanje Hrvatske – 20 godina kasnije“ koji je prekjuče okončan u Dubrovniku, osvijetlio je dio medijskog rata koji je u ljeto i jesen 1991 godine iz Crne Gore i Srbije vođen u pripremi, ali i kao opravdanje vojne agresije crnogorskih rezervista u redovima jedinica JNA na jug Hrvatske. Učesnici skupa iz više država bavili su se već poznatim novinarskim „perjanicama rata za mir“ sa ekrana TVCG, RTS i sa strana „Pobjede“, ali nisu zaobiđena ni pregalaštva ratnih huškača koji su tih teških dana 1991. godine pisali i za manje uticajne medije poput crnogorskih dvonedjeljnika „Boka“ i „Nikišićke novine“.
Upravo je pisanje ova dva posljednja medija bilo predmet analize koju su uradili dr Mato Brautović i mr Goran Cvjetinović sa Odjela za komunikologiju dubrovačkog Univerziteta koji su, argumentovano navodeći citate iz „Boke“ i „Nikšićkih novina“ 1991, ilustrovali sav neprofesionalizam i govor mržnje koji su širili novinari tih medija. Zanimljivo, neki od tih medijskih pregalaca i dan-danas su visoko pozicionirani u hijerarhiji crnogorskog državnog vrha, kao što je to slučaj sa 1991. godine, mladom i afirmacije željnom novinarkom „Nikšićkih novina“, a danas savjetnicom za medije crnogorskog ministra unutrašnjih poslova i članicom Medijskog pula SDP, Tanjom Knežević-Perišić.
„Novembar 25. i 26. hercegovačko ratište – prva linija fronta. Osnovni motiv koji me je pokrenuo da odem na hercegovačko ratište nakon izbjeglištva iz Zagreba, bila je želja da vidim te naše borce, naše sugrađane, koji sedamdesetak dana brane čast i ugled Jugoslavije, rastjeruju ustaške bande i pripadnike hrvatske vojske, iz mjesta u Hercegovini koja su i u prošlim ratovima bila na zlu glasu po nedjelima koja su uradili. Upravo su pale i Čepikuće, ozloglašeno ustaško uporište sa strateškim značajem.“- počinje tekst „Savina brigada za primjer čojstva i junaštva“ koji potpisuje mlada Tanja Knežević u „Nikšićkim novinama“ od 29.novembra 1991. godine.
Slijedi iscrpan Kneževićkin izvještaj o borbi rezervista brigade „Sava Kovačević“ iz sastava JNA sa „ustašama“, „mupovcima“ „zengama“ tih jesenjih dana 1991. godine u zaleđu Dubrovnika, navodnim herojstvima naših boraca, velikim gubicima protivnika i nadasve, velikoj želji novinarke i njenih brojnih sagovornika sa terena da se zaštiti ugroženo srpstvo i pravoslavlje. Tako je Kneževićka u pratnji svojih domaćina – rezervista JNA i dobrovoljaca iz Nikšića, obišla Čepikuće, lično vidjela dva poginula „mupovca“ i iz prve ruke se uvjerila da su se Hrvati navodno, poduže pripremali za rat sa JNA.
„Luka Radulović mi je dao slike ustaša koje su pronašli sakrivene u podrumima, slike koje pokazuju mještane koji su i tokom Drugog svjetskog rata bili u ustaškim formacijama i protiv čijih se sinova oni danas bore. Luka napominje da su slike pronađene u Trebimlji, u kućama Vasa Šijakovića i braće Šćepa i Marka. Inače, one datiraju iz 1943. godine i dokazuju kakvi su ljudi i kojih opredjeljenja živjeli 40 godina nakon rata na ovim prostorima.“- piše između ostaloga mlada reporterka iz Nikšića u obilasku svojih sugrađana u Hercegovini novembra 1991. Nije Tanja tada propustila ni da vidi u kakvim okolnostima oni žive, pa tako piše o smještaju pionirskog voda brigade „Sava Kovačević“.
„Nalaze se u jednoj napuštenoj kući koju koriste za boravak i spavanje. Vrlo je čisto i uredno. Vatra pucketa u peći i sve nekako odiše domaćom atmosferom.“- piše Kneževićka o boravku vojnika JNA u nečijoj zaposjednutoj kući, spremno ad literam, prenoseći hrvatskom državnom vrhu poruku koju im je tada uputio jedan od njenih sagovornika i domaćina na tuđem ognjištu:
„Svi smo tu jedno i stranačka opredjeljenja i osjećanja spajamo u jedno a to je borba protiv svih Jasenovaca i svih drugih jama, a ni tada nismo u toj borbi bili jedinstveniji nego sada. Poručujemo svim stanovnicima da se vrate svojim kućama, da stanu na našu stranu u borbi protiv noža. A Tuđmanu (Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske prim.autora) i njegovim bojovnicima da jednom shvate šta je ljudsko i humano. Crnogorca i Srbina niko nije uništio, niti će ikada, jer su naši ciljevi humani i oslobodilački.“
Nakon zanimljiva dva dana po ratištu u zaleđu Dubrovnika, Tanja Knežević se vratila u Nikšić pomiješanih utisaka.
„U suton 26. novembra stižem u Nikšić, prepuna utisaka sa ratišta, zahvalna svim borcima koji su me vrlo lijepo i korektno primili i omogućili da napravim ovaj kratki zapis o njima. Moja je želja da sve te drage ljude opet vidim, ali ovog puta u slobodi i da tada, neopterećeni ratom, razgovaramo o nekim drugim i ljepšim stvarima.“
Dvadeset godina nakon toga, „u slobodi i neopterećena ratom“, Tanja Knežević-Perišić je bila vrlo neraspoložena da sa „Vijestima“ razgovara na temu svog novinarskog rada 1991 na dubrovačkom ratištu.
„K` o lutku!“- kratko je odgovorila na naše pitanje kako danas sa distance od 20 godina komentariše svoj tadašnji angažman u “Nikšićkim novinama” i način na koji je izvještavala sa dubrovačkog ratišta.
Na pitanje smatra li da se, načinom na koji je tada pisala u “Nikšćkim novinama” ogriješila o elementarna pravila novinarske profesije ali i moralne norme za koje se danas na mjestu savjetnika za medije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, formalno zalaže, Knežević-Perišić je šeretski novinaru “Vijesti” odgovorila:“Ma čuš? No sam s jeseni još bila u Zagrebu, pa ne znam đe me nađoste u ta doba. A i 20 godina kasnije i Vama i Vašim šefovima mogu biti profesor etike.”
Inače, u zvaničnoj biografiji Tanje Knežević-Perišić na sajtu MUP-a, nema ni pomena o njenoj novinarskoj epizodi u “Nikšićkim novinama” 1991. godine. Nakon podataka da je završila Srednju farmaceutsku školu u Zagrebu i diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, kao politikolog za informisanje i novinarstvo, kao prva informacija na listi radnog iskustva, nabraja se “novinar, potom i glavni i odgovorni urednik lista Onogošt standard”, pa zatim “Monitor” i mnogi drugi domaći i strani mediji.
Na pitanje zašto nema pomena njenog angažovanja u “Nikšićkim novinama” Knežević-Perišić je odgovorila:“Da bi paćenici razmišljali upravo o tom veoma važnom pitanju.”
Ona je na pitanje zašto je 1991. u svojim tekstovima u “Nikšićkim novinama”, stavljala znak jednakosti između Crnogoraca i Srba, odnosno crnogorstva i srpstva, a sada se u svojim javnim nastupima, nastoji predstaviti kao neko ko štiti Crnogorce i Crnu Goru od navodno agresivne Srbije i posrbljavanja, lakonski odgovorila:“Prvo sam se osjecala kao Eskimka, pa mi dosadilo…”
Savjetnica za medije ministra Ivana Brajovića je novinaru “Vijesti” poručila i da “gluposti i bezobrazluk od pitanja koje ste meni uputili, objesite mačku o rep, pa nek` trči kroz Vijesti s njima dan noć.” i dodala da sa nama na te teme nema više što da razgovara.
Knežević-Perišić danas ipak priznaje da je “pisala o ljudima koji su zavedeni upravo uredničkim poduhvatima tog vremena, mislili da zaista nešto brane u Dubrovniku”, a tada je i sama pisala da se tamo “brani čast i ugled Jugoslavije”.
Sada kaže da je “pisala o njima jer je osjećala taj živi, opipljivi strah za goli život, tugu za porodicom i drugovima koji su ginuli od vlastitog metka”, a 1991 je citirala tadašnjeg komadanta II bataljona brigade “Sava Kovačević” koji je uz ponos što je na čelu te jedinice kazao i da ga “ljuti velika kuražnost, velika sloboda i veliko srce koje imaju moji borci jer smo zbog toga imali dosta povreda i nepotrebnih gubitaka”.
Prosto da čovjeku dođe neka toplina oko srca, kad pomisli na mladu Tanju sa tim prekaljenim borcima uz pucketavu vatru u peći, u nečijoj tuđoj kući, hladnog novembra 1991 gdje je, kako je ona tada napisala, “odisala domaća atmosfera”.
No, da Knežević-Perišić tada nije pisala samo tekstove nabijene emocijama i pune brige za “zavedene ljude koji su mislili da nešto brane oko Dubrovnika i njihov opipljivi strah za život i čežnju za porodicom”, već i one pune borbenog elana i poziva na dejstvo, potvrduje i intervju koji je napravila sa tadašnjim zamjenikom saveznog sekretara za narodnu odbranu SFRJ General-pukovnikom Markom Negovanovićem.
Intervju je objavljen pod naslovom “Armija neće ostaviti svoj narod bez zaštite”, u “Nikšićkim novinama” 13. decembra 1991.
“Primijetila sam da borcima najteže pada stajanje na mjestu, dakle oni periodi primirja koje hrvatske snage ne poštuju, a kada se u stvari najviše gine.
Čemu služe tolika primirja i zašto se ne ide do kraja s obzirom da je to želja svih boraca koji su tamo?”- pitala je pored ostaloga, u tom intervuju tankoćutna i miroljubiva Tanja Knežević zamjenika saveznog ministra odbrane, nakon što je prethodno prenijela gomilu njegovih naklapanja “ustašama u njemačkim uniformama koje jedu njemačku hranu i koriste njemačko naoružanje”, “poštenim Hrvatima i poštenim Muslimanima”, Dubrovčanima koji pale gume na zidinama Starog grada, o tome da jedinice JNA ne granatiraju Dubrovnik, iako je samo sedam dana ranije, 6. decembra 1991, Dubrovnik pretrpio najžešći artiljerijski napad u kome je bilo poginulih i ranjenih civila.
Razumljivo, za ovakav pregoran novinarski rad, u istom intervuju, nije mogla izostati ni pohvala mladoj nikšićkoj reporterki, pa je general Negovanović posebno zadovoljstvo iskazao onima koji su u tom “informativnom ratu” 1991 bili na strani “onih koji nas podržavaju”.
“Napominjem da imamo posebno dobru saradnju sa Televizijom Crne Gore, a evo sada pošto ste Vi došli do mene i sa Radio Nikšićem čije građane vrlo cenim.
Ovaj aspekt informativnog rata je u ovom sukobu u Jugoslaviji, u ovom nametnutom i izazvanom ratu, vrlo bitan iz više razloga.” – objasnio je tada novinarki Radio Nikšića i saradnici “Nikšićkih novina” Tanji Knežević general Negovanović.