„Al’ pravo je rekao pre
Žerajić, soko sivi:
Ko hoće da živi, nek mre,
Ko hoće da mre, nek živi”
Gavrilo Princip, 1914.
Bogdan Žerajić se ubio nakon neuspješnog atentata na Franja Josifa. Hodočašće na njegov grob inspirisaće mnoge revolucionare, a između njih i Gavrila Principa, na odlučnu akciju u borbi za ideale. Tako, učiteljica života je još jednom pokazala kako propali zločinac mistifikacijom, mitologizacijom i politizacijom može postati uzor generacijama i neka vrsta moralnog kompasa. Ostaće zapisano da je suštinska ideja Mlade Bosne sticanje slobode kroz žrtvu i život koji je usvrhovljen isključivo kroz mučeničku smrt.
Ovakve eshatološke poruke se intenziviraju u Crnoj Gori sa dolaskom proljeća kada umjesto pupanja prirode svi sa zebnjom iščekuju svečanosti povodom obnove državne nezavisnosti. To su dani kada se po kafanama mjeri crnogorstvo poznavanjem stihova idiotskih klišeiranih hitova za jednokratnu upotrebu u kojima su obavezno upareni: gora-mora, soko-visoko, momci-Crnogorci, planine-visine. To su dani kada se po kućama iskazuje privrženost državi, narodu i naciji isticanjem zastava i glasnim navijanjem već navedenih hitova. I konačno, to su dani kada se po livadama skandira zapjenjenim nitkovima i dvorskim ludama, a auto-sirenama iskazuje vaskoliki patriotizam.
A ko nije sa nama naravno da je protiv nas. Jer samo osvjedočeni Srbin i mrzitelj svega crnogorskog neće dići sveta dva prsta, obući majicu sa orlom i zapjevati: kada svane dvadeset i prvi maj, bože krila mi daj. Dok će se samo četnik prisjetiti da je isti taj pjevač devedesetih pjevao voljenoj Podgorici: ti si gnijezdo sivih tića, postojbina Nemanjića. A nakon referenduma taj stih je naglo nestao sa svih dostupnih verzija pjesme. Jer isključivo velikodržavni integralisti neće podržati gerilske akcije Patriotsko komitskog saveza u širenju veličanstvenog stijega vaseljenskih dimenzija. Dok će se samo ljotićevski šovinisti prisjetiti kako je gospođa sa čela Patriotsko komitskog saveza devedesetih rašćerivala ustaške bande i slavila neraskidivost Srba i Crnogoraca u borbi protiv svih budućih Jasenovaca. Samo radikalni šešeljevci neće biti prikovani uz ekran RTCG-a kada se u filmovima o referendumu kreči biografija Mila Đukanovića promovišući ga kao velikog mirotvorca i protivnika Slobodana Miloševića…
Ovako bi mogli do idućeg praznika, ali nećemo. Nema potrebe da se nabrajaju tekovine 21. maja, kad je mnogo svrsishodnije razmotriti šta ostaje 22. maja, nakon otrježnjenja i vraćanja stijegova u prašnjave škrinje.
Ostaje zemlja sa dva goruća problema koja radi ekonomije riječi možemo nazvati: crnogorski i srpski. Naime, poput hrčka koji besmisleno ali neumorno okreće točak u kavezu, tako smo i mi permanentno osuđeni da budemo svjedoci ponavljanja istorije. Prigodno se smjenjuju neočetničke faze klerikalnog ludila i gaetlijska bulažnjenja poniženih proletera. A ispod radara prolaze civilizacijski standardi, kvalitetniji život, Evropa, svijet, umjetnost, tehnološke inovacije… Jer ipak mi ne tražimo ništa novo znajući da niđe nebo nije plavo kao iznad Studenice, Ravanice, tj. tamo đe ognjišta dime, sve dok ide Krsto preko Cuca da susretne vojsku od granice odred popa Radojice. Da li će se ikad sresti kralj Nikola na umoru i Đujićeva kokarda na glavi da pogledaju požutelu sliku staru i grb na kapi kraljeva senata…
Dok god se ne umorimo od patologije tekovina i prokletstva simbola, nećemo odmaći od Mlade Bosne i nesvršenog studenta Žerajića koji je umjesto vrlih akademskih ideja odlučio da puca. Isto tako i nama ostaje 21. maj da hodočastimo po planinskim masivima i 22. maj da se kao i uvijek survamo na civilizacijsko dno. Teško je očekivati da u dogledno vrijeme shvatimo da je smisao politike, društvenog angažmana i borbe za ideale oličen u zdravorazumskoj mantri: prosperitet individue – prosperitet zajednice. A dok to ne shvatimo, iz glave cijela naroda će ići ona sa početka: ko hoće da živi nek mre.
Hvala, ja ipak ne bih. Srećan ti 22. maj, ljepotice moja!!!