Skip to main content

Obilježeno 29 godina nekažnjenog ratnog zločina deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica

Objavio: 25 Maja, 2021Saopštenje

Memorijalnim skupom ispred Centra bezbjednosti Herceg-Novi danas u podne obilježeno je 29 godina od ratnog zločina deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica i dalje bez krivične pravde za žrtve, bez spomenika, bez dana sjećanja i izvinjenja policije za nezakonito hapšenje civila i njihovo izručenje u svojstvu talaca vojsci Bosanskih Srba u maju 1992. godine.

Od najmanje 66, a prema nekim procjenama i preko 80 izručenih civila, najviše Muslimana, iz sabirnog centra u Herceg-Novom preživjelo je samo 12.

Nezvanična, građanska, Crna Gora svake godine, već 17 godina, odaje počast žrtvama ovog ratnog zločina, a ovo je 12. memorijalni skup pred zgradom Uprave policije u Herceg Novom.

Skup su organizovale nevladine organizacije Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, a učestvovali su predstavnici političkih stranaka:, Građanski pokret URA, Bošnjačka stranka, Socijaldemokratska partija, DEMOS-a i Socijaldemokrate. Skupu je prisustvovao i Alen Bajrović, sin deportovanog Osmana Bajrovića, čiji posmrtni ostaci još uvijek nijesu pronađeni, građanski aktivista Aleksandar Saša Zeković, kao i predstavnici nevladinih organizacija Broj 19, Adamas, Evropska asocijacija za pravo i finansije (EALF) i građani Emil Redžematović i Orhan Šahmanović.

Prvi put ove godine skupu su prisustvovale i predstavnice ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića, Jelena Ćorluka i Dijana Popović, njegove savjetnice. (izlaganje gospođe Ćorluka je dostupno ovdje).

I ove godine, kao i prošle, skupu su zvanično prisustovali predstavnici Uprave policije, i to, pomoćnik direktora Uprave policije Zorana Brđanina, Dragan Klikovac, i novoizabrani načelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi, Predrag Žižić.

I ove godine smo pokazali da ne dopuštamo da se žrtve ovog ratnog zločina zaborave, da zahtijevamo utvrđivanje krivične odgovornosti i dostojan memorijal za žrtve.

Podsjećamo da je crnogorska policija u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata koji je već buktao u Bosni i Hercegovini, i da ih je kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. O ovoj činjenici svjedoče pisana dokumenta i pravosnažna presuda krivičnog suda. Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992. godine, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali.

Žrtve ovog zločina su nesporne, Crna Gora je njihovim porodicama posle četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posljedica. Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Međutim, sud u Crnoj Gori nije kaznio ovaj zločin. Očekuje se odluka Evropskog suda za ljudska prava u sporu sa Crnom Gorom koji je pokrenula grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava, zato što država nije poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja jer nije obezbijedila krivičnu pravdu.

HRA, CGO, ANIMA i nekadašnji član Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković, prije deset godina (2011. godine) uputili su tadašnjim vlastima tri inicijative od kojih ni jedna do danas nije prihvaćena:

  1. predsjedniku Skupštine Crne Gore, Ranku Krivokapiću, i svim šefovima poslaničkih klubova da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine;
  2. predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću i ministru kulture Branislavu Mićunoviću, kao i tadašnjem predsjedniku Skupštine Opštine Herceg-Novi, Dejanu Mandiću – da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, i tako podrži želja porodica stradalih žrtava;
  3. da crnogorska policija uputi javno izvinjenje zbog nezakonitog hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike BiH.

Novom predsjedniku Skupštine Crne Gore, Aleksi Bečiću, 19. maja ove 2021. godine takođe smo uputili inicijativu da Skupština proglasi Dan sjećanja.

Inicijativu za podizanje spomen obilježja žrtvama deportacije izbjeglica uputićemo svim odborničkim klubovima Skupštine Opštine Herceg Novi nakon formiranja vlasti u toj opštini.


„Deportacija, a zapravo, lov na taoce po crnogorskom primorju za potrebe vojske Srpske Republike u Bosni i Hercegovini, bio je ratni zločin, iako to crnogorski sudovi, pod političkim pritiskom, nijesu utvrdili. Zbog toga Evropska komisija svake godine ponavlja da su presude o ratnim zločinima bile zasnovane na greškama.
Crna Gora s takvim pristupom ratnim zločinima ne treba da bude primljena u Evropsku uniju, kao ni bilo koja druga država koja vrijedja prava žrtava na istinu i pravdu. Tužilaštvo već šest godina od kako je to obećano nije uradilo ništa po pitanju komandne odgovornosti za ovaj zločin, iako se zna da su u maju te 1992. godine dnevni policijski bilteni o hapšenju izbjeglica stizali do svih najviših adresa tadašnje vlasti, i da postoje dokazi o tome da je državno tužilaštvo odobrilo tu zločinačku policijsku akciju.
Pohvalno je što su novi ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović i direktor policije Zoran Brđanin uputili svoje predstavnike da danas budu ovdje sa nama. Međutim, prava reforma će stići onda kada se na ovom mjestu podigne spomenik, kada Skupština Crne Gore proglasi Dan sjećanja na žrtve deportacije, i kada se otvori nova krivična istraga onako kako je trebalo da se vodi od početka, kako je to još 2014. tužilaštvu objasnio ekspert Evropske unije.
Na kraju bih rekla još i to da je u istrazi i na sudjenju nekoliko policajaca svjedočilo da su oslobodili uhapšene izbjeglice jer su zaključili da im se „ništa dobro ne bi moglo desiti“ posle deportacije. Tim prije je veća sramota za državu što nikada nijesu odgovarali oni koji su, za razliku od njih, vrlo lako poslali u smrt nečije očeve, braću i sinove.
Danas se ponovo sjećamo svih tih nevinih ljudi i okajavamo zločin za koji mi nijesmo odgovorni dok država ne nadje način da odgovorni odgovaraju. Hvala vam što smo i ove godine u tome zajedno.“

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava

“Sljedeće godine obilježićemo tri decenije od jedne od najmračnijih trenutka naše savremene istorije. Trenutka kada su se u Crnoj Gori lovili oni koji su tražili spas u njoj, trenutka kada su crnogorke ulice postale deportaciona zona za nepoželjne.
Kao dodatna so na ranu, način na koji je ovaj slučaj procesuiran u crnogorskom pravosuđu nesumnjivo pokazao da crnogorsko pravosuđe nije imalo profesionalne hrabrosti da svoj posao radi u skladu sa zakonom, a da tadašnja politička elita nije ni hjela ni mogla da napravi otklon i preuzme odgovornost za zločine sopstvene prošlosti, a samim tim cijelu Crnu Goru zarobio pod opterećenjem 90ih.
Slučaj “Deportacija” je jedan od najvećih poraza crnogorskog pravosudnog sistema i cijelog crnogorskog društva i zbog toga tražimo od tužilaštva da ozbiljno prispita ovaj i ostale slučajeve i   intezivira rad na svim aspektima tranzicione pravde, pogotovo na ratne zločine. U suprotnom naš put ka EU će biti itekako otežan.
Koristimo priliku da pozovem nadležne institucije da proaktivno djeluju u pravcu pronalaženja posmrtnih ostataka lica koja su nestala tokom oružanih sukoba i da podsjetimo na pravo porodica da znaju sudbinu najbližih koji se vode kao nestali. Znamo da danas mnoge porodice tragaju za svojim najmilijima koji su nestali tokom ovog zločinačkog poduhvata
Na kraju, kao najdirektniju poruku otklona od dosadašnje prakse guranja kontroverznih stvari iz prošlosti pod tepih, pozivamo novu vlast da napokon dozvoli postavljanje komemorativne ploče na mjestu CB Herceg Novi, odnosno na mjesu odakle je većina žrtava deportovana na prostor Republike Srpske gdje im se gubi svaki trag.”

MILOŠ VUKANOVIĆ, savjetnik NVO Centar za građansko obrazovanje

“Ja sam Alen Bajrović, sin Osmana Bajrovića koji je odveden prije 29 godina iz svoje porodične kuće, od strane pripadnika policije Crne Gore, tačnije pripadnika policije MUP-a Herceg Novi. Kratko bih se osvrnuo na taj događaj. Prije tačno 29 godina, policija Crne Gore, tačnije policija MUP-a Herceg Novi je nasilno odvela moga oca iz naše porodične kuće u Bijeloj. Ogorčen sam na kompletnu državu Crnu Goru i njene sisteme, pogotovo na tužilaštvo koje ništa nije preduzelo kako bi rasvijetlilo ovaj zločin koji je počinila država Crna Gora i došlo do nalogodavaca i direktnih izvršilaca. Takođe, ogorčen sam na rad sudstva koje je fingiralo sudske procese i nije došlo do istine i pravde. Ogorčen sam i na lokalnu upravu koja ništa nije uradila da dozvoli nama kao žrtvama da izgradimo spomenik a kamoli da pokrene inicijativu kao i što nisu ni došli na današnje obilježavanje predstavnici opštinske vlasti. Takođe, ogorčen sam i na rad kancelarije za nestale koja, vjerovali ili ne, čak nema bazu podataka nestalih ljudi iz Crne Gore, konkretno za nas kao bliske srodnike nema bazu podataka a kamoli da može da traži moga oca. Znači, to je jedna velika farsa da oni nešto rade. Takođe, poručio bih predstavnicima vlasti, predsjedniku države, predsjedniku Vlade, potpredsjedniku Vlade i predsjedniku Skupštine da je vrijeme, posle skoro evo 30 godina, da rasvijetli zločin koji je napravila država Crna Gora i koji se desio na teritoriji države Crne Gore. Takođe, pozivam EU sa predstavništvom evropske kancelarije u Podgorici, da se zapita šta se dogodilo na teritoriji Evrope, da li su to vrijednosti koje oni grade, da pozovem sve evropske ambasade da se zapitaju šta se to dogodilo prije 30 godina u Evropi, i da li se za ta prava na život, i ostala prava, bori Evropa. Očekujem od nadležnih da pokrenu ovaj proces ponovo i da dovedu pravdi i nalogodavce i direktne izvršioce i da odobre nama kao žrtavama da izgradimo spomenik i da možemo da, u skladu sa našim običajima, pristupimo spomeniku, kao i da omoguće nama kao žrtavama da nadjemo posmrtne ostatke i da možemo sahraniti naše najbliže. Moja najveća želja je da pronađem posmrtne ostatke mog oca kako bih ga dostojanstveno sahranio.”

ALEN BAJROVIĆ, sin Osmana Bajrovića, žrtve deportacije

“Mislim da ono što je Alen rekao kada bi institucije sistema uzele za ozbiljno i radile, mislim da bi se puno togo uradilo u tom procesu koji se zove tranziciona pravda. Znači, pravda za žrtve je ono što mi tražimo svake godine i ono što ćemo tražiti i idućih godina ukoliko opština, lokalna vlast i vlast na nacionalnom nivou budu ignorisale proces suočavanja sa prošlošću jer ako se taj proces ignoriše evo vidimo posle 29 godina šta se zapravo događa u Crnoj Gori. Tako da, poveznice između ratne industrije i privrede i ovog kriminala današnjeg vidimo i u tome. Znači, najvažnija stvar po nama je da proces suočavanja sa prošlošću otpočne i da se konačno utvrdi odgovornost i za Deportaciju i za sve ratne zločine koji su počinjeni u Crnoj Gori. Naravno, moje kolege su rekle šta su to naši konkretni zahtjevi a moja poruka za građane i građanke Crne Gore je da se ne plaše suočavanja sa prošlošću i da je taj proces zapravo jedina bazična osnova da bismo živjeli kao normalni ljudi.”

ERVINA DABIŽINOVIĆ, koordinatorka NVO ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje

“Ja sam dosta dijelio sa svim pravosudnim i tužilačkim organima Crne Gore, sa najodgovornijim ljudima one države o svemu ovome što se desilo u Herceg Novom jer sam jedini živi svjedok ovdje među vama, koji sam to veče sa mojim ljudima koji su našli spas u mojoj kući, a to su bili građani Bosne i Hercegovine iz opštine Srebrenica obzirom da sam ja tamo radio i živio, jedini koji sam šest sati proveo u ovoj zgradi, volio bih ako bi odgovorni ljudi koji su danas ovdje došli sa nama da podijele ovo, da mi dozvole da vidim tu prostoriju gdje sam bio šest sati sa njima četvoricom u japankama, kratkim pantalonama, mjesec je bio maj, toplo, u majicama, okrenuti prema zidu. To je bilo novo rođenje za mene to veče jer me je spasio čovjek koji je bio na portirnici, vidio je moju ličnu kartu kad smo se evidentirali, poslije šest sati, bez maltretiranja, nije tu bilo nikakvog maltretiranja, samo mi je rekao “Emile, šta ćeš ti ovdje, idi kući.” To je čovjek kojeg odmah nisam mogao da potražim jer nisam bio ni svjestan šta se dešava ali kad sam htio da ga potražim da mu se zahvalim i da mi bude drugi brat…valjda je umro čovjek mlad, znam da je bio iz Pljevalja rodom. Za ovih 29 godina, ja sam kuću zaključao i 25 godina nisam mogao da se vratim. Tek evo 5 godina sam ovdje, otkad sam u penziji. Trojica su nađena i njihove kosti su nađene na obali rijeke Save u Sremskoj, a četvrti nije nađen. Prvi put sam ove godine bio u prilici da budem ovdje. Šta da vam kažem, ja sam moju priču ispričao. Ono što se desilo, ne ulazim ja u to ko je nalogodavac, ko je izvršitelj, to treba drugi organi da utvrde ali ću vam samo reći jednu riječ jednog dobrog čovjeka, pokojnog Momira Bulatovića a to je objavila je sva štampa, i na suđenju je rekao – da je to najveća greška ove države.”

EMIL REDŽEMATOVIĆ, svjedok

Izvor: hraction.org

Ostavite komentar