Nova realnost ili stari nadrealizam

Imamo novu realnost. De facto se promijenila vlast u Crnoj Gori. Da, radi se opet o našoj staroj, dobroj i pokatkad (kad se steknu pogodni ili pogodbeni uslovi) vječnoj majci Crnoj Gori. Promjena vlasti nije mali podvig za ovu malenu ali staru državu, dapače. Ipak, još više od nove realnosti imamo stari crnogorski nadrealizam, dominantnu pojavu u ovih 30-ak ljeta koja se, neuništivo, nastavlja. O čemu se radi? Pokušaću da objasnim u ovom tekstu.

Starost, istrošenost bolje reći, odlika je svih crnogorskih društveno-političkih proizvoda koji imaju stabilno i veliko (glasačko) tržište. Već ta činjenica zvuči nevjerovatno. Trideset godina neobjašnjivih i “nerealnih” metamorfoza bivše vlasti, koje je ista preživjela je Nadrealizam No. 1. Na toj činjenici temelje se svi drugi društveni fenomeni koji u Crnoj Gori danas postoje.

Radije biram izraz “nadrealizam”, što je naziv umjetničkog pokreta od prije jednog vijeka, nego “nadrealnost”. Taj “pravi” nadrealizam s početka XX vijeka je donio novi duh, temeljen na društvenoj pobuni protiv posrnule, stare Evrope, između dva velika rata. Pokret nije uspio da ostvari značajniji uticaj na tok događaja, ali su ideje ostavile trag, nastavile svoj život.

Ovaj naš, donekle i autohtoni politički nadrealizam nema, međutim, ničeg novog, kamoli element pobune i promjene, ili nekih drugih, prosvjetiteljskih ili prosvjetljujućih ideja. U filmskoj kolekciji Živka Nikolića date su mnoge osobenosti nadrealnog bivstvovanja crnogorskog čovjeka. Politika je samo jedan aspekt u kom se te osobenosti slikovito vide. Prema Chaplinu: iz blizine tragično, iz daljine komično. Bivša vlast (ne i bivši sistem, jer sličnosti između nove i stare vlasti u mnogim elementima su još uvijek prevelike i očigledne) “nadrealno” i “nerealno” dovela je do paroksizma. Zato će, usudiću se da prorokujem, ovaj naš nadrealizam, naročito politički, nažalost i opstati – kao komedija karaktera i kao tragedija (ne)izbora; kao ideja i kao pravac. Zašto? Pa uspijevao je i do sad, sa nevjerovatnim obrtima i fenomenima za realno oko. A nema niti jednog jedinog znaka da je ovakav koncept potrošen. Prosto, takvo je podneblje, lijepo se primilo. Boljeg objašnjenja trenutno nema, i pored napora raznih stručnjaka iz oblasti sociologije i sociopsihologije.

Jer, u kontinuitetu je stvar, upravo. Sistemskom kontinuitetu sa određenim tehničkim oblandama. Nakon (djelimičnog) pada Mamuta u vidu DPS obećan je brzi restart, preporod. Kako izgleda Preporod, u snovima ili na javi, godinu dana kasnije? To je valjda nekakav amalgam onog mladog i poetičnog DPS, kakvog su svi, narodski i narodnjački voljeli do 1997, s jedne strane, te novih kapitalističkih tendencija, uvijek svježih i prihvatljivih, u kojim je grabež plijena nazvan investicijama, a koje i sadašnja opozicija i pozicija ljube podjednako; garnirano ljudskim pravima, po želji međunarodnih posmatrača. Četništvo ili antifašizam? Crkva ili građanski duh? Pleme ili metropolis? Dajte da se uozbiljimo, bar malo. Ako u ovoj političkoj ponudi vidite razliku u jasnim ideološkim profilima i nakanama, vjerovatno ste ušli pijani u ovaj voz. Nema Ništa od toga. Nada, Niente, Nothing. Stvari treba uprostiti i tako ih saopštiti, iako se čini da je “to nešto što se zna”: u pitanju je goli, surovi i nemilosrdni interes dviju (ili više) “zavađenih” strana, oko plijena zvanog kontrola moći na ovom našem lokalu. A svađe su tu, kao što to dobro primjećuje francuski pisac Begbede, dogovorene. Nikom od “velikih i uticajnih” mnogo ne gori srce za uljuđivanjem ove države. Građanin, onaj obični, gladni ili bez posla građanin, on, dakle, ima šansu samo ako navija za neku od uigranih ekipa – pa onda poneki i dođe u posjed dresa voljenog političkog kluba.

E, ovdje dolazimo do nove nadrealne opasnosti koju nam nudi surovi politički crnogorski Nadrealizam, u okolnostima kad više nema neoprobanih partija na poziciji vlasti. Ko ne uzme dres – platiće: izolacijom, egzistencijom, izopštenjem ili relativizacijom (uticaja, medijskog prostora, čega god). I to uz opšti konsenzus svih “strana”, jer u ovako (bipolarno) zamišljenom i poremećenom političkom tijelu treći put se potpuno isključuje. Kao virus, patogen, tehnološki višak sistema našeg svagdašnjeg, bezdresaš će biti laboratorijski izolovan. Ova Laboratorija savršeno radi, iako se, samo da paradoks bude efektniji, često ne čini da je tako i da, možda, dolazi do njenog kvara. No, u takvom stanju ona je decenijama i male su šanse da će se uspostavljeni sistem mnogo mijenjati.

Mnogi građani će, dakle, uz puno sreće i veza, zauvijek otići iz Majke naše, laka patriotskog srca. Trend koji ide uzlaznom linijom. Posljedica je kontinuitet crnogorskog Nadrealizma i kulturološke segregacije, čija je jedina izvjesnost konačno demografsko pražnjenje ove opljačkane teritorije.