UTISAK MJESECA
Od svih poslova koje ne volim, a mnogo ih je, najteže mi padaju peglanje, pospremanje i pisanje.
Prvog sam se davno oslobodila, još otkako su domaći šaneri trasirali put ka evropskim integracijama kupujem isključivo odjeću koja se ne pegla.
Drugim se bavim kad gosti najave dolazak, oni koji to ne urade mogu zateći prizor samo zeru ugodniji nego poslije policijskog pretresa.
Muke s trećim poslom ne mogu ni da opišem, od treme i sumnje u vlastito znanje i talenat, preko dvodnevnog mučenja čak i oko najkraćeg i najbezazlenijeg teksta, do straha da će njegovim objavljivanjim neko biti povrijeđen ni kriv ni dužan.
Da novinarstvo ima smisla, nijesam se uvjerila ni nakon četrdeset godina pisanja.
Da ta profesija, uprkos svemu, ipak nije sasvim zaludna – uvjerile su me posljedice koje je posljednjih sedmica izazvalo pisanje jednog mladog kolege.
Vuka Vujisića upoznala sam tokom protesta Odupri se. Prvi susret nije baš za prepričavanje, ne bih da se već na početku pisanja obrukam kao na početku razgovora sa njim.
Može biti da je on zaboravio tu scenu ispred Skladišta – pišem velikim slovom jer je prostor koji su nam ustupili Danijela i Vanja Đurišić bio sjedište Ulice, tada jedine slobodne institucije – ali ja ne mogu.
Tako namrgođenu, strogu i bučnu Razrednu ne vjerujem da je ikad sreo ne samo mladi Vuk, nego ijedno od moje starije đece iz pokreta Odupri se.
Na sreću, nastavio je da se bori protiv autoriteta i gdje god bi vidio zrno nepravde zametao je klicu pobune.
– Biće od tebe nešto – rekla sam mu nakon drugog susreta, ne sluteći da će ovako uspješno krenuti putem ekološkog novinarstva.
Iskreno se nadam da to što smo oboje startovali sa iste lokacije – rijeke Morače i Zetske ravnice – ne znači da će i epilog biti isti.
Prije tri decenije, izgubila sam bitku sa bezočnim institucijama države i ekološkom nepismenošću stanovništva. Ovoga puta vlast ne može nazad jer i nad popom ima komesar EU, a ekološka svijest je na drastično višem nivou.
Vukova odbrana Morače primorala je – uz podršku nekih kolega – ministra Aleksandra Stijovića na čak dva raporta TV gledaocima u toku jedne sedmice. Toliko su bili sadržajni ti raporti da prije trećeg treba da – ode.
Ekološka javnost daleko je glasnija nego prije trideset godina, nadam se i da je politički pismenija. Zato će valjda ostati na Vukovoj strani, a ne onoj koja je devedesetih moje ekološko pisanje učinila besmislenim.
U to doba nacionalno nadgornjavanje roditelja bilo je važnije od života njihovih potomaka.
– Sve je ovo zamutio Vuk Vujisić, onaj novinar. Udarili su na sirotinju, on je plaćen da to piše – pobunili su se mještani zbog pisanja o nelegalnoj eksploataciji šljunka, a ne zbog uništavanja Morače.
Iste riječi čula sam krajem osamdesetih od grupe radnika koji su došli u Pobjedu da protestuju zbog mog pisanja o zagađenju iz KAP-a.
Isto je bilo i objašnjenje.
– Mi od ovog posla hranimo familije – nije im na pamet padalo kako to hranjenje ostavlja bez hrane neke druge familije, čiji se zasadi suše a stoka crkava od otrova koje ispušta Kombinat.
– Ko je ona da piše kako KAP nema upotrebnu dozvolu – nije ih bilo briga za zakone sve dok primaju plate dvostruko ili trostruko veće od ostalih radnika i dobijaju stanove brže od svih.
Kad sam, uz neočekivanu zaštitu dvojice visokih oficira JNA, učinila javnom dugo čuvanu državnu tajnu o trovanju zemljišta i rijeke piralenom, nije bilo ni Pi-Si-Nen-a ni Načisto da privedu direktora KAP-a na informativni razgovor.
Priveo je on mene i pokušao da izdiktira koliko je miliona doprinosa i poreza njegova firma dala državi i u koliko je humanitarnih akcija učestvovala.
Pokušavajući da izbjegnem zapisivanje bez pitanja, rekla sam da neću da sjednem za sto nad kojim visi ogroman portret Slobodana Miloševića i – otišla preko vrata…
Kad smo se nakon nekoliko dana đustali u holu parlamenta, direktor je sa usmenog utjerivanja istine prešao na fizičko.
Pokušavao je da ga zaustavi moj hrabri prijatelj Ćano Koprivica, ali popila bih ja dobre batine da nije naišao mlađi poslanik odgovarajućih gabarita – Milo Đukanović.
Nažalost, to je jedino dobro koje sam od njega vidjela u životu…
Nekoliko mjeseci kasnije, okončana je moja ekološka i svaka druga novinarska misija u Pobjedi.
U Zetu je jedne večeri došao predsjednik Saveza komunista i budući šef države. Sala Doma kulture bila je prepuna mještana koji su, isto kao i ja, htjeli da čuju kako će ih nova vlast zaštititi od trovanja iz Kombinata aluminijuma.
Gost je, nažalost, već na početku govora najavio (samo)zaštitu od ustaša, oličenih u LSCG-u i, prije svega, u narodnom heroju Savu Brkoviću koji je podržavao naš antiratni i suverenistički pokret.
Kako su Zećani smatrali mene svojim narodnim herojem u zajedničkoj borbi protiv KAP-a, izveli su me na binu.
Bijesna zbog uvreda koje je šef SK uputio časnom čovjeku i mom najstarijem prijatelju, nijesam ni ja počela od ekologije.
– Sram Vas bilo, kad ovako govorite o jedinom živom osnivaču partije na čijem ste čelu, što ćete tek da radite nama iz Liberalnog saveza – nijesam birala riječi u duelu na bini licem u lice…
Završila sam na rukama predsjednikovog obezbjeđenja, jedva su uspjeli da me iznesu spašavajući me od pobiješnjelih mještana.
Završene su tada i dugogodišnje masovne ekološke akcije u Zeti, masa aktivista otišla je u akciju spašavanja vaskolikog srpstva…
Ja sam, po direktivi predsjednika SK da moje ime u Pobjedi može izaći samo u čituljama, otišla da lektorišem umrlice i pomene…
P.S. Kad sam u januaru 1990, u Liberalu i Liberalnom savezu, započela borbu protiv političkog zagađenja nijesam znala koliko će ona potrajati. Zagađivač je pao nakon trideset godina, ali zagađenje ne opada. Nadam se da borba Vuka Vujisića i njegove generacije novinara neće trajati toliko dugo…