Kako je „Dan Njegoševog rođenja” postao protivprirodni blud

---

Ne slavi se Njegoš što je najbolji, nego što je jedini!!! Duhovno opustošen i bijedan narod sa nakaradom od države laća se posljednjeg alata reanimacije posrnulog identiteta. I to na pogrešan način, zloupotrebljavajući tragičnu figuru priučenog pjesnika… Ali vratimo se za trenutak u 1998. godinu.

Na Veliki Utorak te godine, u Vladinom Domu na Cetinju, Njegoševu nagradu Matiji Bećkoviću uručio je predśednik države Milo Đukanović. Tom prilikom Đukanović je rekao da se „Bećkovićevo pjesničko djelo estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo u svevremene spomenike takvoj slobodnoj Crnoj Gori, a time i doseglo dostojnost Njegoša i imena na Biljardi, na Cetinju”. Dok je tradicionalno skromni Bećković dodao: „Ja sam dvanaesti dobitnik Njegoševe nagrade. Dvanaest je bilo apostola. Dvanaesti je bio Matej. Kada je Juda izdao Hrista, kocka je pala na Mateja. To se i danas na Cetinju dogodilo”.

Danas je Bećkovićeva nagrada postala punoljetna, on i Đukanović ne razgovaraju, ali jedna je konstanta preživjela: i dalje se mudro sere o veličini lovćenskog pustinjaka i tajnovidca. Sa tim što umjesto Bećkovića, Sloba Tomovića i Dragutina Vukotića danas o njemu raspravljaju Vladimir Martinović zvani Laza Magistrala, Ervin Salihamidžić alias Ibrahimović, stihove čita rezervni golman sa Olimpijade u Los Anđelesu, a kapelicu zazivaju neko nepoznato lice koje se ne vidi od žirado šešira i pokojna gimnazijska profesorica u ulozi tabloidne amebe.

I tako, riječ po riječ, čojkanje, tradicija, obraz, muda, dođoše narodni deputati do legendarne ideje da se Njegoševo rođenje proglasi za državni praznik. Predlagač Martinović iz Demografske Crne Gore izjavio je na radost sviju da je Njegoš brend koji će nam omogućiti da se bolje predstavimo Evropi i svijetu. Zarad sopstvene mentalne higijene preskočio bih komentar na tako nešto. Međutim, gotovo sve partije i poslanici saglasili su se da se usvoje izmjene zakona. Konačno su vlast i opozicija, ako toga još uvijek ima, zajednički svršili duhovnim orgazmom.

Dakle, u zemllji koja već najmanje 100 godina ne proizvodi umjetnike i duhovnike (kad se slučajno pojave, pokopa ih prije nego stignu da se osvijeste, ask Leso and Vito if you do not believe), u zemlji koja se trudi svim silama da odgaja prosječnost umjesto izvrsnosti, u zemlji u kojoj poslanik može biti očito šizofrena osoba kao Milačić Marko i pritom sebi dopustiti da tvrdi konstitutivnu povezanost Njegoša i Crne Gore, u zemlji koja danas smatra da je vrhunac kulture udbaški Kotor art, u zemlji koja se na površini civilizacijske vode održava samo zato što je puna slatkorječivih koprofagičara… Poslanici usvajaju dan Njegoševog rođenja kao državni praznik.

Dame i gospodo, osrednjeg pjesnika, apokaliptično lošeg vladara, zabluđelog i nadobudnog panslavena, i radioaktivnog simbola promašene geneze državotvornosti, vi ste jednoglasno vaspostavili za heroja.

Zbog toga ćemo ga za kraj prigodno citirati:

„Pred smutnjama našim domaćijem
stvar je turska nama kao svadba.”

PS.
Novčanu naknadu za ovaj tekst prilažem Mitropoliji erotsko-skupštinskoj na ćivot Zakona o državnim i drugim praznicima. U zdravlju ga slavili! Ja nemam namjeru!

Izvor naslovne fotografije: IN4S