Generacijska teorija Štrausa i Haua

---

Jan Bramer, tokom TV emisije „G Zero world” prije koju godinu, rekao je da smo u geopolitičkoj recesiji i zainteresovao brojnu svjetsku publiku ovim pojmom. Mnogo ljudi mi je posljednjih nekoliko godina prišlo i reklo da osjeća kako „nešto više nije u redu sa svijetom“, da se neke stvari izrazito brzo i nepredvidljivo mijenjaju, i zapitalo se kako svi misle da je nemoguće da se desi ovo ili ono, pa se takve stvari ipak dešavaju?

Zbog brzine dešavanja i života ne dešava se baš previše često da imamo vremena da zastanemo kako bismo malo promućkali podatke i napravili korak unazad, neophodan da bismo bolje razmotrili današnji svijet. Najčešće se sve gleda lokalno, regionalno ili najdalje kontinentalno, a danas praktično postoji samo globalno.

S druge strane, postoji čitav niz mogućih odgovora i teorija, a jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje koje nas manje ili više sve interesuje može se pronaći upravo u Generacijskoj teoriji Štrausa i Haua. Naravno, njihova hipoteza ne može biti potpuni odgovor, ali ipak pruža mogućnost drugačijeg način sagledavanja i jeste jedan od mehanizama.

Vjerovatno svaki dan čujete da neke ljude zovu bejbi bumeri, generacija X, a još češće milenijalci ili generacija Z. I kod nas su se ovi pojmovi potpuno odomaćili, posebno često se čuje milenijalci (millennials), ali nažalost u ne baš previše pozitivnom kontekstu od starijih generacija. To je potpuno normalno, često nismo ni svjesni koliko je snažan generacijski jaz, kao i koliko je bitna smjena generacija u društvima. Nazivi za ljude rođene u periodu nakon pax americane do sada se dijele u ta četiri bloka i to su izvanredno dobro objasnili u svojoj prvoj knjizi „Generacije“, na temu generacija i njihovog uticaja na društvene tokove, Vilijam Štraus i Nil Hau, sada već daleke 1991. godine.

Ova dva autora su u svakodnevni rječnik uveli ne samo nazive za generacije već su i po mnogima pružili jedno od mogućih objašnjenja za proces onoga što imamo posljednjih godina ‒ „geopolitičku recesiju“ koja je samo jedna od  posljedica i u kojoj sve stvari nekada definisane međunarodnim pravom, ekonomijom, geopolitikom, ugovorima ili uzancama postaju mnogo relativnije od toga kako to često gledaju ljudi koji su bili naviknuti na jednu matricu ponašanja usklađenu sa vremenskim blokovima u kojima su ostvarili svoje obrazovanje ili pak stekli radno iskustvo. Neko je rekao da je ovo vrijeme promašaja procjena glavnog toka i svega što se oslanja samo na to, vrijeme kada vještačko nametanje rješenja na pravilima glavnog toka mnogo brže izaziva implozije.

U malom klubu ljudi sa naših prostora koji su pročitali drugu knjigu Štrausa i Haua „Četvrto skretanje“ iz 1997. godine, gdje su teorijski obrazložili i pružili mogućnost boljeg razumijevanja perioda kroz koji je prošla i u kojem se danas nalazi naša civilizacija te lociranja nas samih u svom tom svijetu hipoteza i neizvjesnosti, ljudi sve ovo oko nas tumače kao polovinu vremenskog bloka krize, tj. četvrtog zaokreta (tokom svake smjene generacije dešava se zaokret, ali tokom četvrtog je po ovoj teoriji uvijek kriza, a mi se nalazimo negdje na polovini četvrtog zaokreta koji je počeo 2008-2009. godine), i vrijeme kada upravo millennials te njihovi kapaciteti treba da dođu do izražaja i, iz zime u kojoj se sada nalazimo, nametnu nova pravila koja će važiti u sljedećem generacijskom ljetu kada otpočne novi blok od 80 godina.

Naravno, sve ovo je opet samo teorija ili jedan od mehanizama koji nam mogu pomoći da sagledavamo stvari za koje realno nemamo objašnjenja u vremenima kada često nešto za šta bismo mogli reći da je bilo nemoguće, postaje moguće i ono što je bilo sigurno, izrazito manje izvjesno.

Negdje sam, ne baš tako davno, od jednog od mojih učitelja ekonomskih tokova, nakon što sam mu rekao da u zemlji odakle sam u praksi imamo u kontinuitetu primijenjen isključivo kronizam i kejnizijansko učenje koje je u posljednje vrijeme dovedeno do faze crnog humora, dobio prekor kako, ako želim nešto naučiti o investiranju, ne trebam učiti o stvarima koje su se već odigrale i predvidljive su, već se truditi da nekako pretpostavim nove pojave i tokove koji tek dolaze.

Nažalost, sticajem okolnosti nastavio sam da se bavim ekonomijom samo u teoriji, ali da sam bio u mogućnosti da doslovce slijedim njegove riječi danas bih već bio u post-kripto fazi i polako, koliko bi mi to dozvoljavale mogućnosti, ulazio u NFT, te plivao u moru digitalnih sličica od kojih su danas mnoge potpuno bezvrijedne baš kao i BTC na njegovim počecima.

Ako uzmemo za relativno tačnu prepostavku da teška vremena prave snažne pojedince, snažni pojedinci opet prave lagana vremena, ta lagana vremena da prave slabe pojedince, a oni opet teška vremena i tako sve u krug, da li ste se ikada pitali postoji li algoritam kojim možemo makar teoretski pretpostaviti kakva nas vremena očekuju, nikako šta nas tačno očekuje, ali makar što bi moglo biti to što slijedi ili kakvo bi moglo biti to vrijeme?

Naravno, bez baba gatara i teorija zavjera, već onako hipotetički, jer tokovi vremena možda nisu isključivo i uvijek linerani, već možda neke stvari sada mogu koincidirati sa ranijim događajima te da hipotetički možda može postojati i cikličnost dijela društvenih procesa opet ako koincidiraju neki od važnih parametara.

Upravo je cikličnost vremenskih procesa suština generacijske teorije koju su iznijeli Štraus i Hau u svom djelu, koje je kažu između ostalog pomoglo Bilu Klintonu da odabere za svog potpredsjednika baš Ala Gora, Stiv Benonu da definiše strategiju predsjedničke kampanje 2016. godine u SAD, pa između ostalog i Brameru da ova vremena u kojima živimo uvrsti u period geopolitičke recesije.

Autori knjige „Četvrto skretanje“ su uzeli za primjer praktično cijelu američku istoriju i podijelili je na blokove od oko 80 godina. Naravno, ovo nije matematika i ne postoje potpuno precizne vremenske granice, ali tih 80 godina su podijelili u bazično četiri bloka od po oko 20 godina koji se dijele na periode: 1. rasta, 2. buđenja 3. redefinisanja i 4. krize. Svaku smjenu generacija nazvali su zaokretom, a najvažniji je uvijek četvrti period, jer se sa njim definiše pravac kretanja istorijskog bloka koji sljedi i uvijek je generacija perioda redefinisanja ona koja iznosi krizni period, a krizna generacija „izvođač radova“ i ona postavlja pravila za prvo godišnje doba narednog vremenskog bloka tj novo „proljeće“.

Precizno su definisali te periode od 1776. do 1865, potom do 1945, pa sve do danas, i za svaki period vezali jednu od generacija. 

Konkretno od 1946. godine, odmah nakon drugog svjetskog rata po ovoj teoriji počinje period rasta i vrijeme rađanja generacije baby boomersa ili kako su je još nazvali generacijom „proroka“ (Stiv Džobs, Bil Gejts), što je istovremeno i period jakog povjerenja u institucije, potom sljedi period buđenja, oko 1965. godine, i vrijeme generacije X koju su još nazvali i generacijom „nomada” (Ilon Mask npr.) i u ovom vremenskom bloku opada povjerenje u kolektivno te snaži individualizam, potom period redefinisanja koji počinje oko 1984., i to je vrijeme milenijalaca te po njima upravo ova generacija će definisati period nakon sadašnje krize, da bi od 2008-2009 na ovamo počeo period krize i vrijeme generacije Z koju su nazvali „umjetnicima“.

Oni dakle dijele taj blok od 80 godina, koji manje ili više koincidira sa trajanjem ljudskog vijeka, a svaki generacijski blok od po oko 20 godina se može gledati i kao godišnje doba: proljeće, ljeto, jesen i zima, te svaki blok sa sobom nosi svoj „zeitgeist” i ima posebne karakteristike u pogledu ekonomije, politike, umjetnosti, načina sagledavanja i estetike uopšte.

Na primjer, naše posljednje „proljeće” ili rast, tj vrijeme generacije bejbi bumera je vrijeme kada je najčešće radio samo jedan član familije i djeca su se mogla školovati, moglo se praktično živjeti od jedne plate u familiji, to je vrijeme kada je čovječanstvo bilo u poletu, napravljeni su prvi svemirski programi, slate su životinje u vasionu, počeli su komercijalni letovi, TV i mnogo toga. Naravno, sve varira od zemlje do zemlje i od čovjeka do čovjeka, ali u ovom slučaju stvari se posmatraju isključivo na nivou civilizacije.

Tokom perioda „ljeta“ čovjek je letio na mjesec, pojavio se hipi pokret, to je bilo doba Boba Dilana, Vudstoka, studentskih demonstracija u svijetu i baš u tom periodu se pojavio prvi mekintošov kompjuter, uopšteno gledano to je vrijeme izrazitog jačanja individualizma.

„Jesen” počinje nakon pada berlinskog zida, tačnije tranzicijama na evropskom istoku, regionalnim konfliktima od Zalivskog rata, preko ex-Jugoslavije do Kavkaza, muzičke i filmske teme postaju mračnije, dešava se 11. septembar u SAD i taj period završava sa svjetskom finansijskom krizom 2009 godine.

Ono što fascinira svakog čitaoca je što je kniga napisana 1997. godine i do sada jako dobro predviđa procese tokom naredne dvije decenije.

„Zima” ‒ Kriza

Prije 80 godina tokom posljednje zime počinjala je velika ekonomska depresija koja se završila Drugim svjetskim ratom, 80 godina prije toga u SAD-u je bio Građanski rat, 80 godina prije toga Rat za nezavisnost i ovdje je uzeta za primjer samo vremenska linija SAD koja je hipotetički pretvorena u cikluse.

Ja sam onako amaterski pokušao primjeniti ove blokove na Crnu Goru, čisto da vidim da li je moguće i našu istoriju sagledati putem ove teorije i zaista se kada su u pitanju važni događaji istorijski blokovi poklapaju: 1796. Bitka na Martinićima i konsolidacije moći Svetog Petra Cetinjskog tj države, tačno osamdeset godina kasnije, 1876. godine, Bitka na Vučjem dolu i uvertira u konačno međunarodno priznanje, potom Drugi svjetski rat, čijim se krajem ponovo definiše Crna Gora kao federalna jedinica SFRJ, i nesporni period krize u kojem se nalazimo danas dodatno ojačan COVID krizom koja opet nije ništa posebno novo, još jedna od mnogih pandemija koje su pogodile čovječanstvo.

Po generacijskoj teoriji Štrausa i Haua, svaka četvrta genercija ili zaokret kako ga zovu u knjizi donosi vrijeme ekonomskih nestabilnosti, izrazitih ideoloških i drugih podjela u društvima, i upravo ona pravi arhetip za narednu generaciju koja će se formirati u periodu rasta, tj. ljeta.

Još jedna od stvari koje fasciniraju ljubitelje ovog štiva je preciznost kojom je definisan aktuelni period krize koji bi trebalo da traje praktično još čitavu narednu deceniju.

Teorija je bila posebno popularna krajem devedesetih godina prošlog vijeka, danas je već klasično štivo, po njoj je snimljen i dokumentarni film „Generation Zero”, a dobila je ponovo na aktuelnosti 2009. godine jer je precizno predvidjela početak krize, i po autorima sve što se danas dešava u ekonomiji je upravo posljedica tog kriznog perioda. Ona jeste sanirana, ali nije mogla ni biti popravljena, već njeni efekti samo stavljeni na odloženo, i na taj način se stvorila prijetnja imploziji finansijskog sistema.

Vilijam Štraus, jedan od dva autora, preminuo je 2007. godine i nije doživio da vidi ostvarenje predviđanja početka četvrtog zaokreta tj perioda krize ili zime. Nil Hau, kako je izjavio u jednom od nedavnih intervjua, radi na trećoj knjizi u kojoj će pokušati definisati vremenski blok koji sljeduje nakon 2030, kada se očekuje početak novog ljeta.

Na povremene kritike da su predviđanja u knjizi mračna, Hau u brojnim intervjuima i razgovorima, na temu 25 godina od izlaska knjige, kaže da su oni samo ponudili mehanizam proračuna i da niko nigdje ne insistira na tome da će sve biti tako kako njihovi proračuni pokazuju, ali da je neminovno da, kao i ljudski vijek, svaki period u kojem se nalazilo čovječanstvo do sada ima svoj vrhunac, pad, i da je svaki pad bio neophodan da bi čovječanstvo odlučnije krenulo dalje.