Hronika kulturnog beščašća

Elite u samozaboravu

„Kakvo kulturno beščašće!” – tako je, baš takvom sintagmom, jedna osoba okvalifikovala događaj otvaranja izložbe posvećene arhitektici Kani Radević, tačnije nečiju odluku da se otvaranje ove ozložbe povjeri predsjedniku Milu Đukanoviću pod čijim političkim okriljem je pored hotela „Podgorica”, koji je Kana Radević projektovala, podignut BEMAX-ov soliter koji je ovu građevinu u urbanističkom smislu sveo na svoju štalicu. Jasna je politička intencija travestiranja lika Mila Đukanovića, tog besprizornog kradljivca i komodifikatora svih resursa, prirodnih, humanih i moralnih, u prominentnog čuvara crnogorskog modernističkog i emancipatorskog nasljeđa, koje Kana Radović tako nesporno reprezentuje. Razumljiva je spremnost starog pragmatičara Đukanovića da zgrabi ovu priliku i rehabilituje se u ulozi čuvara civilizacijskih vrijednosti od varvarskih političkih hordi, računajući na slabo pamćenje zajednice, političku histeriju koja zamagljuje um, naviknutost na licemjerje i, konačno, na bazičnu neosjetljivost zajednice na ugrožavanja autonomnih vrijednosti kulture. Ono što je manje razumljivo, i sa čim teže etički izlazimo na kraj, jeste gotovost kulturnih i intelektualnih elita da podupru ovu akciju i dopuste da se ona uopšte desi. Teže izlazimo na kraj jer ovdje dolazimo na onaj najuži teren kulturne časti, do samih titulara te vrste časti, gdje razumijevanje prestaje.

Mogle su se tada, sredinom decembra (otvaranje izložbe upriličeno je povodom Dana Podgorice), u krugovima „kuturnjaka” čuti i neke ideje o javnim gestovima otpora, sabotažama i provokacijama. Te su ideje ubrzo splasnule, iz kojekakvih razloga. Ostala je samo sintagma „kulturno beščašće” kao potencijalno upotrebljiva operativna kategorija kojom bi se možda mogla obuhvatiti panorama crnogoske društvenosti, a koja u osnovi opisuje potpuno odsustvo samorefelskije kulturnih elita, a onda i sa tim povezanih ideja autonomije, suverenosti, samopoštovanja i na kraju – časti. U tom kontekstu, dilema poput – da li su elite „samo korumpirane” ili zaista nemaju intelektualnih kapaciteta za autorefleksiju? – pokazuje se kao lažna: te stvari najčešće idu u paru, ali korupcija se uglavnom gnijezdi tamo gdje samopoštovanja i kapaciteta nema.

Nemušti dvoboj

Sposobnost za autorefleksiju valjda bi trebalo da bude inherentna intelektualnim i kulturnim elitama u svakom istorijskom i političkom kontekstu: teško je zamisliti da su ikada postojale elite koje nisu mogle da objasne zašto polažu pravo na taj status. U demokratskim zajednicama, ta sposobnost integrisana je u društveni sistem kroz poravnavanje svih društvenih aktera u pogledu obaveze za preuzimanje društvene odgovornosti. Možda još nekoga u Crnoj Gori mogu da fasciniraju duborezi uhvaćeni kamerom iza leđa predsjednika Akademije nauka i umjetnosti, cijela ta patrijarhalna, mudračka scenografija nedodirljive, nad-realne i neupotrebljive pameti, ali čak i prosječno obrazovani građanin Crne Gore u dnu duše zna da on plaća iz svoga džepa prinadležnosti svih tih pametnih glava i da bi neka zajednica, bilo lokalna ili globalna, naučna ili politička, morala da ima nešto od te pameti. Tako stoje stvari sa intelektualnim i političkim elitama u savremenim demokratijama. Kada smo jednom odbili da priznamo da postoje autoriteti koji imaju legitimitet da određuju ko su intelektualne (i političke) elite, đavo je odnio šalu. Sada smo tu gdje jesmo i niko nije slobodan od obaveze da brani svoju poziciju i artikuliše šta to on brani unutar konkretnih ideoloških, političkih, umjetničkih konstelacija.

Dramatično odsustvo te autorefleksije, u vidu nesposobnosti da se temeljno i kontekstualizovano artikulišu osnovni, sekularni temelji autonomije Univerziteta, vidjeli smo nedavno prilikom „provale” Srpske pravoslavne crkve u Upravni odbor ove ustanove (postavljanje sveštenog lica na mjesto člana UO). Ovaj potencijalno veliki ideološki dvoboj (sekularno-teokratski) sveo se na nemoćno pozivanje intelektualnih elita na Ustav i njihovo „potonuće” pred apsurdnim argumentima druge strane, uključujući podmetanja „uporednih iskustava” koja ni po čemu nisu uporediva i kvazi-dileme o pravu Univerziteta da se odbrani od elementarnog teokratskog nasilja. Čuli smo riječ „autonomija” u toj diskusiji, mnogo puta, ali nas „tekovnici sekularnosti” nisu uvjerili da imaju kapacitet za tu diskusiju. Na kraju, možemo samo da trljamo ruke što se nije pojavio neki diskutant koji bi potegnuo ozbiljnije argumente za upliv SPC u rad Univerziteta od onih koje smo čuli (npr. briga o duševnom zdravlju studenata) i da nagađamo kakvim oblicima kohabitacije bogoslovlja i nauke bi se sve to završilo da se nije pojavio „politički faktor” (inicijativa za rušenje Vlade) koji bi to mogao da zaustavi.

Arogancija kao odbrana  

Pritom, nije samo sekularnost ugrožena, i nije to jedino što treba braniti autorefleksijom intelektualnih i kulturnih elita u savremenim demokratijama. Monolitni diskurs znanja i kulture ne postoji u savremenim demokratijama. „Samorazumljvost” dominacije humanističkog, prosvjetiteljskog i „emancipatorskog” svjetonazora na koju računaju i na koju se naslanjaju crnogorske elite, po inerciji i službenoj dužnosti, više ne pije vodu. Riječ „elita” u demokratskim zajednicama više nema samo jedninu. Ono što imamo na sceni je diskusija, borba elita koje su u stanju da razumiju ovu konstelaciju, domen svojih kompetencija, svoju ne-privilegovanost, da odbace aroganciju i bore se za svoju legitimizaciju.

Ni na „užem” terenu kulture i kulturnih elita nema ni traga od odustajanja od takve arogancije. Svako ima pravo da misli da on najbolje reprezentuje interese kulture, ili čak obavezu da u to vjeruje (ako postoji istinska posvećenost), ali bi kulturne elite, za razliku od drugih, morale znati da suverenih nosioca toga prava više nema – ta autorefleksija bi u tom smislu možda bila ono što ih u prvom redu elitu preporučuje kao elitu. Danas, imamo veoma komplikovanu demokratsku kulturnu scenu koju su neoliberalne kulturne agende dodatno fragmentirale na način koji nam ne dopušta indolentnu delegitimizaciju ostalih proizvođača kulturnih značenja. Tzv. pluralizam kulturne scene daje jednake šanse svima: tradicionalističkoj i „samorazumljivoj” visokoj kulturi, komodifikacijskim kulturnim praksama, popularnoj kulturi u različitim oblicima, kao i onim praksama koje se identifikuju kao transgresijske, emancipatorske, savremene i transnacionalne. I ako već tražimo kriterijum na osnovu kojeg bismo odlučili koju od ovih grupa da legitimišemo kao elitu, onda bi to prije svega bila sposobnost samorefleksije, spremnost da se cijeli ovaj kontekst razumije i da se legitimizacija traži unutar njega.

U političkoj hladovini

Moguće je da bi neka temeljna istorija nastanka i razvoja crnogorske kulturne i intelektualne elite razjasnila kako se dogodilo da dobijemo elite bez samopoštovanja, kapaciteta za samorefleksiju, bez „kulturne časti” koja podrazumijeva povjerenje u postojanje autonomnih i suverenih vrijednosti koje nisu oslonjene na druge vrijednosti i interese (nacionalne i političke). Možda bismo tako shvatili kako je iz ukrštanja teokratskog i političkog apsolutizma, u različitim istorijskim i političkim varijantama, socijalističkog kulturno-političkog koncepta, demokratske tranzicije i različitih globalnih kulturnih uticaja mogla nastati elita toliko nesposobna da artikuliše i kompetentno i suvereno odbrani svoju poziciju.

Između ostalog, za to sigurno možemo da zahvalimo i predugoj vladavini DPS-a, koja je generisala simulaciju „trijumfa emancipacije”, stvarala privid neke vrste homogenosti kulturnog prostora (barem kada je riječ o načelima sekularnosti i autonomije kulture i obrazovanja) i reprodukovala politički besprizorno korumpirane elite (izložba posvećena Kani Radević o tome jasno svjedoči), oslonjene na autoritet jedne partije i jednog čovjeka, ogrezle u samorazumljivosti svojih privilegija i civilizacijskih prednosti, nesposobne za bilo kakvu vrstu samorefleksije. Trideset godina smo gledali kako se rađa jedna „emancipatorska elita”, našminkana otvorenošću prema širem kulturnom prostoru i savremenosti, političkom korektnošću, kompetentnošću i profesionalizmom, koja nije bila u stanju da izvan tih kategorija artikuliše svoju prednost, privilegije i pravo na status elite. Iz braka tranzicijske oligarhije i neoliberalne „kulture profesionalaca” nastale su dobro plaćene, visoko pozicionirane elite koje su zauzvrat legitimisale krovni suverenističko-emancipatorski narativ DPS-a i obezbjeđivale oligarhiji simbolički emancipatorski kapital za produžetak vlasti bez kraja. I ko zna koliko je to moglo trajati da na scenu, pod pritiskom političkih promjena, nije isplivala jedna armija umjetnika i kulturnih radnika koji su se decenijama kretali po marginama, u jednom drugačijem kulturnom prostoru oslonjenom na nešto što uslovno možemo opisati kao „spontanitet”, ideju autohtonosti, na „narodno biće” uronjeno u tradiciju i blisko crkvi. Prezrena imperija je uzvratila udarac boreći se za sopstveni prestiž, pravo na legitimizaciju i status „pravih kulturnih elita”. „Emancipatorske” DPS elite branile su se shodno utemeljenosti svog „emancipatorskog” svjetonzora – šćućurile su se iza svoje partije, zaklonile se u hladovinu dok ne prođe juriš „anticivilizacijskih” hordi, da tamo sačekaju priliku da opet isplivaju na površinu sa svojom osrednjošću i nesposobnošću, te da im partija opet vrati legitimitet koji im je oduzet. Nijedan oblik hipokrizije i beščašća nije neprihvatljiv, uključujući proglašenje predsjednika Đukanovića za nosioca emancipacije i prenošenje svojih prerogativa na vođu koji im dodijelio status elita. Što je sve zajedno veoma bolno, ali odgovara realnosti – emancipovanost crnogorskih „emancipatorskih elita” ne postoji izvan te politike.