Srđan

Civilizacija
Piše: Đorđija Radonjić | Via Facebook

Na današnji dan, prije 29 godina preminuo je Srđan Aleksić.

Srđan je bio Srbin iz Trebinja, glumac amater i plivačka nada, poznat po tome što je izgubio život braneći sugrađanina Bošnjaka od batinanja.

Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.

Srđanov otac je u čitulji napisao:

„UMRO JE VRŠEĆI SVOJU LJUDSKU DUŽNOST”

Srđanov otac Rade Aleksić, Trebinje, BiH 27. januar 2019. |
Foto: D.Omanović/Anadolu Agency

Ostajući dosljedan osnovnim ljudskim vrlinama, Srđanov otac, Rade, je na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnima:
„Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane… Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti…'“

Izvor: Vikipedija


Naravno, znao sam sve ovo o Srđanu još od te 1993. godine. Kada sam 2014. godine boravio u Trebinju, nekako mi je bio nepotpun utisak, a da ne upoznam Rada Aleksića.

Kažu, po pitanju se i u Carigrad stiže, pa sam lako našao Radovu kuću. Rekli su mi da trenutno nije tu, nego u susjednom lokalu. Još i bolje da tamo popijemo kafu ako bude imao volje i vremena. Jedan razložni čovjek, smirenoga glasa i pun ljudske priče imao je i jednoga i drugoga dovoljno. Shvatio sam ubrzo ‒ i ne samo za mene, nego i za svakoga.

Čim sam mu se predstavio, odmah mi je rekao da je Crnoj Gori neizmjerno zahvalan na ljudskom dočeku i činu iz prethodne godine kada je 11. jula 2013., upravo on otvorio jedan od novih podgoričkih bulevara sa imenom njegovoga sina – “Bulevar Srđana Aleksića”.

Rade Aleksić na otvaranju Bulevara Srđana Aleksića, Podgorica, Crna Gora 11. jul 2013.

Ostali smo poduže, uz kavu i čašu rakije. Svaku novu priču, događaj, ili neki detalj u vezi sa sinom počinjao je i završavao sa: „Moj Srđo!“

I još nešto što nam je obojici bilo drago. Kad sam mu kazao da sam sa Njeguša, veli:
„Eto, vidiš, koliko je svijet mali – Njeguši su ujčevina mojega oca. Njegovu majku su svatovi doveli iz ‘Šarene kuće’, sa Njeguša.“

Odmah sam znao. Na nepunih dvjesta metara od te kuće – ili „kulice“, odrastao sam, proveo đetinjstvo često se i oko nje igrajući. I uvijek sam joj se divio. Neobično dugačka i na dva boja, građena slaganjem u naizmjeničnim redovima bijeloga i plavoga tesanika besprekorno iste visine. Baš – „šarena“ kuća sa mediteranskim stilom i patinom, pa i danas imaš osjećaj da je neko neđe sa obale Boke onako čitavu uzeo „za mali prst“ i posadio je u njeguško selo Kopito. Čak mislim da je pamtim i dok je još uvijek, ako ne čitava, a ono polovina bila pod krovom. Danas je ruševina. U toj kući njeguškoga kneza Bogdanovića odvija se i dio radnje Matavuljevog romana “Uskok”.
Rade mi je rekao da i dalje održava kontakt sa nekima od najbližih Bogdanovića.

I naredne godine boravio sam u Trebinju. I novi susret sa Radom, ali uglavnom prošle priče.
Tih susreta sa Radom Aleksićem prisjetio sam se i danas, ali i prošle godine kada je povodom 28-me godišnjice Srđanove smrti, objavljen sa njim razgovor na Televiziji N1.

Čini mi se, baš sve ono što mi je u ta dva naša susreta pričao o Srđanu, ispričao je i u tom razgovoru. A i što bi mogao drugo. U prilogu je ove priče, pa možda pogledajte i poslušajte.

I na kraju, još samo jedan detalj kojemu nije potrebno dodatno objašnjenje.
Iste te prošle godine čitamo u štampi:
„I ove kao i prethodnih godina, Alen Glavović doputovao je iz Švedske u rodno Trebinje i zajedno sa suprugom Fatimom i sinom Dženanom posjetio grob prijatelja Srđana Aleksića, koji je, kako kaže, dao život da bi on danas živio.
Srđanov otac Rade kaže da, kao i svake godine, Alenova porodica dolazi da ga posjeti i obiđe Srđanov grob.
‚To je i moja porodica. Oni mi zamjenjuju Srđa. Alen i ja pamtimo i pamtićemo Srđa, a ljudima ostaje da pamte Srđanovo djelo, djelo ponosa, časti, djelo koje obavezuje i upućuje…’”

▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔

Objava je prenešena uz saglasanost autora

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.