(H)Umorna Crna Gora

---

Ovamo se mnogo vole pridjevi.

Imali smo, imamo i imaćemo skoro sve Crne Gore, politički zastupljene: od Pozitivne, Ujedinjene, Građanske, Liberalne, Socijaldemokratske i Demokratske – mejd in Montenegro verzije od 1 do 5 ili 6 – Crnogorske, Srpske, Bošnjačke, Frontalne, Mentalne, Promjenljive, Naizmjenične, Prave, Poštene, Krsne, Časne Crne Gore, i kakvih li će sve još izaći iz ove tragikomične političke štanc-mašine…

Samo nema one najevidentnije, a nevidljive na izbornim listama, vidljive samo na licima ljudi u prolazu: nema Umorne Crne Gore. To jest, ima njenih predstavnika, ali nema njenog nezadovoljstva. Valjda zato što, u toj 30-godišnjoj narkolepsiji, tom umoru u ovih Trideset i nešto ludih godina, danom izbora ti umorni i razočarani glasači, kao po lošoj navici, prema boji, zastavi, impulsu momenta ili već čemu, mehanički podijele svoje glasove gornjim opcijama i uredno se vrate u svoj slatki, narkoleptički san. Ili je, pak, od tolikog Umora, zafalilo dobrog Humora iz kojeg bi se neminovno rodilo nešto novo, bolje ili svakako drugačije od ponuđenog?

A biće da je opet, ipak, do školskog sistema. Jer šta je, recimo, Njegošev Gorski vijenac, ta svakidašnja crnogorska paradigma za sve? Istraga poturica! Bol za Kosovom nakon Kosovskog boja! – grmili su profesori srednjovjekovnim žarom, tamo od 90-ih. Indoktrinirao se mladim generacijama njegoševski ozbiljni, tragični ton, koji je efektno trebao izazvati (i uglavnom izazivao) nacionalni i nacionalistički patos. A Gorski vijenac je, najvećim dijelom, vrhunska komedija karaktera, u najboljoj molijerovskoj tradiciji.

Naravno, Umorna Crna Gora nikad neće priznati da su Vojvoda Draško, Pop Mićo, Knez Rogan, Mandušić i Mićunović, komični reper ili odraz u ogledalu karaktera ovdašnjih žitelja, kroz vjekove. Nekad bi Umorni Crnogorac izvadio levor kad vidi da se, većim dijelom, tokom čitanja Vijenca, predrasudom neopterećeni čitalac smije. Jer ta Umorna Crna Gora skoro ništa ne čita. A i to što čita, krive stvari čita, kako bi pjesnik rekao.

Max Brod, Kafkin prijatelj i izdavač, svjedoči da se sam Kafka slatko smijao čitajući pred publikom odlomke iz Procesa i drugih djela. Teško da se mladi Vladika Rade imao s kim nasmijati na svom dvoru dok je sređivao Gorski vijenac za štampu. Morao je, htio ne htio, biti veliki usamljenik u tim duhovnim rabotama. Baš samo jedna slamka među vihorove. Može biti da su se, onako brk u brk, znali nasmijati s njim Ljubomir Nenadović ili Vuk Karadžić, dok im je mladi Vladika čitao odlomke. Ali to je vjerovatno bilo to. Ljudi ovih Brda očito ne ljubiše previše smijeh iz duha, osim ako to nije bila kakva doskočica ili zajedljiva opaska, najčešće plemenskog tipa. Naprosto, ta brkata i ozbiljna Crna Gora nikad nije tražila humor i duh tamo gdje ga treba tražiti: u umjetnosti. Nikad, pa ni danas.