Piše: Paula Erizanu (The Calvert Journal)
Preveo: Marko Stamenković
Umjetnička djela sa izložbe pod nazivom Druge Bugarke prikazuju žene u bugarskoj nacionalnoj nošnji, s cvijećem u ruci, kako gledaju sa trodimenzionalnih portreta od pleksiglasa. Svjetla koja osvjetljavaju njihova lica i okolinu mijenjaju boju simultano sa elektronskim taktovima, pomiješanim s glasovima bugarskog polifonog hora. Izgledaju kao moderne pravoslavne ikone.
Slike su rekreacije slika seljanki cijenjenog bugarskog umjetnika Vladimira Dimitrova. Ali osam žena prikazanih na modernim fotografijama su trans osobe.
Druge Bugarke je izložba mješovitih medija koju potpisuje umjetnik i stručnjak za odnose s javnošću Mišo, takođe poznat kao Mihail Vučkov. Izložba će biti otvorena na Međunarodni dan žena u galeriji koju vodi LGBTQ+ nevladina organizacija Single Step u Sofiji. Međutim, izložba je izazvala bijes u bugarskim nacionalnim medijima još od početka februara, kada je najavljeno da će se poklopiti sa 140. rođendanom Vladimira Dimitrova.
„Nacionalni identitet je teško spojiti s LGBTQ+ pravima [u Bugarskoj]”, rekao je Mišo za The Calvert Journal. “Nacionalisti bi rekli da svojom umjetnošću mijenjam značenje istorije – kao način kritike. Ne žele da trans žene nose našu tradicionalnu haljinu i dodiruju našu simboličnu bugarsku ružu. Ali LGBTQ+ osobe su Bugari, baš kao i svi drugi u ovoj zemlji.”
Kontroverza se samo povećala kada su se pojavile vijesti da je Mišo dobio državna sredstva za produkciju ove serije, zahvaljujući podršci Ministarstva kulture za 2020. godinu koja promoviše jednakost. Fond je iznosio 4000 funti (4800 EUR) – otprilike dovoljno da pokriju dva od osam radova.
Uprkos maloj svoti, neki komentatori tražili su ostavku ministra kulture, a 15. februara 2022. zatražena je ostavka dijela osoblja komisije koja je Mišu dodijelila finansijsku podršku. Polovina članova te komisije je to i uradila.
„Činjenica da su mi vlasti dale nešto novca je važna jer je to bio prvi put da je bugarska vlada priznala postojanje bugarskih trans žena. Za mene je pitanje vidljivosti najveći trans problem u Bugarskoj. Znamo da negdje u našem društvu ima trans osoba, ali dobro nam je s njima samo zato što ih ne viđamo”, rekao je.
Iako je bijes kulminirao nedavno, Druge Bugarke su zapravo u procesu nastanka već 12 godina. Ideja za izložbu Mišu je došla 2010. godine, kada se vratio u Bugarsku nakon magistarskog programa medijskih studija na njujorškoj New School. Mišo je dijelio stan sa svojim bivšim momkom i prijateljicom Natašom Rič, trans ženom na početku svoje tranzicije. Rič, koja se pojavljuje na jednoj od Mišinih slika od pleksiglasa, tada je radila kao šminkerka za japanski brend Shiseido u Sofiji. Ali, te se godine Rič odlučila pridružiti Paradi ponosa u Sofiji. Sjutradan je ostala bez posla. Službeno je otpuštena zbog finansijske krize, ali Mišo vjeruje da je to bilo zato što je Rič viđena na TV-u tokom parade. „Želio sam da joj pomognem, pa sam otišao u kancelariju Sofia Pride Parade, jedinu LGBTQ+ nevladinu organizaciju koju smo tada imali u Bugarskoj (sada ih imamo šest), da vidim kako možemo da joj povratimo posao. Rekli su mi: ‚Mišo, naivan si, previše si vremena proveo u Njujorku, ne možemo ništa da učinimo u slučaju da queer osoba dobije otkaz u Bugarskoj.’”
Kako nije mogla da pronađe neki drugi posao, Rič se odselila iz Sofije i vratila se roditeljima u Dobrič, grad u sjeveroistočnoj Bugarskoj. „Kad se neko bori, treba poštovati njenu volju da slijedi svoje snove, svoju osobenost. Umjesto toga, jedino što je Nataša dobila bio je šamar” – kaže Mišo. „Odlučio sam da moram nešto da učinim. Počeo sam da istražujem trans identitet. Morao sam da napravim domaći zadatak jer kao homoseksualac nisam znao puno o trans problemima: u LGBTQ+ zajednici smo vrlo segregisani – lezbejke se druže zajedno, homoseksualci imaju svoje grupe, trans ljudi imaju svoje zasebne zajednice – a Nataša je bila prva trans osoba koju sam imao prilike da bliskije upoznam.”
Mišo je želio da pronađe podsticajne primjere trans žena koje se bore za svoju sreću u Bugarskoj. Ali, trebalo je nekoliko godina dok nije pronašao osmoro ljudi koji su željeli da poziraju kao manekenke. „Svaka od njih ispričala mi je istu priču: išle bi obučene kao žene na razgovore za posao gdje bi ih samo pitali jesu li ‘stvarno’ žene – bez profesionalnih pitanja. Nakon višestrukih odbijanja, umorile bi se i počele bi da se predstavljaju kao momci. Jedna od njih imala je takvu rodnu disforiju (stres povezan sa snažnom željom da bude drugog pola) da je morala da se tušira i spava potpuno odjevena.”
U Drugim Bugarkama Mišo seže u vrijeme kada su cis žene bile na sličan način diskriminisane. „Pitao sam se koji je umjetnik portretisao žene prije nego što su dobile svoja prava? Dimitrovo ime mi je palo na pamet. Ogromna većina njegovih djela predstavlja seljanke koje su radile na poljima, brale voće u jednom selu u provinciji Ćustendil između 1924. i 1938. godine, jer su se promjene u pravima žena tek počele događati u većim gradovima.”
U početku je Mišo snimao fotografije tako što je rekreirao Dimitrove portrete, ali je bio nezadovoljan rezultatom. Onda je zajedno s jednim inženjerom izradio instalacije od pleksiglasa s LED svjetlima, tako da se boje svakog umjetničkog djela mijenjaju otprilike 50 puta svakih 20 minuta. Promjenljive nijanse posebno su snažna metafora za rod i naše percepcije o njemu. „Svaki razgovor, svako iskustvo dodaju nešto vašoj osobenosti”, kaže Mišo. „Želio sam da se posmatrač poveže sa slikom.”
Posljednja izložba, koja se otvara 8. marta 2022. godine, uključivaće i dokumentarac koji se zasniva na pričama pet žena prikazanih u Mišovim djelima. Umjetnikova bivša cimerka, Rič, takođe se pojavljuje u filmu. Sada živi u Francuskoj, ima posao i dugogodišnjeg partnera, puno je ispunjenija. U međuvremenu, Mišo vjeruje da je skandal samo dio procesa u borbi za trans prava u Bugarskoj: „Prvi put u našoj istoriji, u svim našim nacionalnim medijima, govorimo o trans osobama”.