Tonino Picula, izvjesno lice sa crnogorske naslovnice koje se često pojavljuje u ulozi stečajnog upravnika nesrećne državice (čitaj, feuda), kaže da je u prethodnih godinu dana postignut ograničen napredak u području slobode medija. Eto, možda će se taj napredak ocijeniti kao neograničen ako se elegantno, umjereno i dostojanstveno njemu saopšti da kao pokušajac u ozbiljnoj politici, predstavnik kolabirane države i alijanse na vještačkom disanju, nema moralno ni profesionalno pravo da bude sudija o bilo kakvom napretku. Sa potpunom sviješću da je stanje u Crnoj Gori kataklizmično, ovaj tekst nastaje kao reakcija na licemjerstvo inostranih ocjenjivača koji koriste poziciju institucionalne moći da kritizerstvom prikrivaju sopstvenu, birokratijom indukovanu impotenciju. Da je sreće, i da je države, predmetna reakcija bi došla sa najviših političkih adresa jer imati kičmu i biti mudar znači zadržati egzistencijalnu stratešku autonomiju i nikome, ma koliko moćnom, ne dopustiti da pređe crvenu liniju. A sve češće, u dužem vremenskom periodu, ponašanje Evropske unije spram Crne Gore djeluje kao da učitelj u osnovnoj školi daje slabiju ocjenu učeniku samo zato što nema jednu ruku. Rječju: diskriminatorski, nepravedno, neopravdano i neukusno.
Proces evropskih integracija mora biti dvosmjeran. Naime, nužne reforme kod države kandidata su preduslov za povratnu informaciju EU, a dinamika pregovora se ogleda u zadovoljavanju određenih, unaprijed postavljenih kriterijuma. Pregovarački proces Crne Gore čini se da nije imao nijedan element. Niti su reforme bile stvarne, niti je kod Unije ikad postojala stvarna želja da Crnu Goru primi u članstvo. I kada se više od deceniju otaljava proces osuđen na neuspjeh, logično je da kod obje zemlje dođe do zamora materijala. Entuzijazam u Crnoj Gori je trajao koliko i pretpristupni fondovi, a entuzijazam unutar EU je trajao koliko je bilo potrebno da se Crna Gora otme iz kandži trećih strana, prevashodno Rusije i Kine. Jer pozicija EU je potpuno jasna: držati Crnu Goru toliko blizu da ne ode niđe drugo i toliko daleko da ne može doći do učlanjenja. Naša sistemska korupcija, politički amaterizam i oligarhijski interesi su naravno doprinijeli tome da se nezahvalna pozicija u čekaonici pretvori u slavljenje vaskolikih dostignuća ka uklapanju u korpus evropskih vrijednosti. Korpus, koji trenutno, ni po čemu ne baštinimo. Samo što to niko nema pravo da kaže glasno, ni šarenolike manjinske i većinske vlasti, ni interstelarni kino operateri iz Brisela.
Listu naših grijehova tako skupe jednom godišnje i predstave je unutar supranacionalnih institucija da bi iznova utvrdili kako u pregovorima nema pomaka. Međutim, krivica je u tim dokumentima isključivo na strani Crne Gore, bez ikakvih osvrta na nesuvislu metodologiju pregovaranja ili očigledan fakat da je za prijem u članstvo ključan strateški interes, a ne socio-politički sistem. A crnogorski politički predstavnici uredno okrenu guze da ih strogi učitelji međunarodnih odnosa išibaju reformskim prutevima. Spuste ćušu, uzmu honorare i piče dalje po onoj staroj: putuj izvjestioče, ne misli na moj feud. I niko ne govori šta zapravo treba uraditi, da li postoji ijedan opipljivi kriterijum u pregovorima ili je sve toliko fluidno da može biti tumačeno na hiljadu načina do kraja stoljeća i do kraja svijeta… Niko ne želi da postavi ultimatum i kaže: e, gospodo divljaci iz četiri nahije plus brda i poluostrvo, izvolite spisak naših konkretnih uslova, ispunite ih do 2025. ili ćemo smatrati da definitivno ne zaslužujete prijem u našu divnu porodicu, tj. konkubinat. Potpuno suprotno, začarani krug se nastavlja, EU i dalje svira valcer, a mi plešemo mazurku, podsvjesno znajući da smo civilizacijska margina spram koje niko nema povjerenja.
Na pitanje kako ići dalje je veoma teško odgovoriti. Reforme svih ključnih društvenih devijacija treba sprovesti prvenstveno zbog sebe, pa ako naučimo da se cijenimo, valjda i drugi počnu nas da cijene. Pregovore sa EU treba pokušati dovesti u ravan realnih očekivanja, realnih rokova, ali i realnog tolerisanja zastranjenja postojećih unutar same Unije. Jer ako predstavnik zemlje u kojoj je ustavni sud izjednačio fašizam i antifašizam (Njemačka) postavlja uslove vezane za proto-fašističke tendencije, onda sa pravom možemo sumnjati u njegovo pravo i namjeru. Ako predstavnik zemlje đe pripadnici LGBT+ populacije imaju designated spaces (Poljska) postavlja uslove vezano za tretman manjinskih grupa, onda moramo sumnjati u njegovo pravo i namjeru. A i u kompetencije Unije da se izbori sa devijacijama u svojoj dnevnoj sobi. U prevodu, dok god budemo sadomazohistički raspoloženi, ne možemo očekivati ništa bolje od godišnjih izvještaja u kojima će pisati: sviraj to ponovo, Sam. A na dvije zainteresovane strane, na Crnoj Gori i na Evropskoj uniji je teško breme dokazivanja da u integrativnom procesu još postoji ona luča i iskra pokrenuta padom Berlinskog zida!