Dobijam od ujaka poklon: tri rakijske čašice. Ali kakve čašice! Porculan Made in Czechoslovakia, bar 80 godina star. Služenje vojnog roka u Rijeci 1959. i fascinacije mladog Crnogorca morem i svim onim što mu je mogao pružiti socijalistički Fiume. Od tada čašice, čuvane decenijama, kroz razne životne seobe i mijene.
Bila je jedna, zgodna, a ja mlad – počeo je nešto ujak, dajući mi čašice, ali nije nastavio – ostavio mi je da sam povežem scenu i mizanscen te njegove mladosti u vojsci, te prizore vremena, ukusa jednog doba i jedne potonule zemlje…
A čaše: konkavno dno, prozirno, ali ne vidi se ništa. Magija nastaje kad uspete vodu, u stvari rakiju: ukazuju se obnažene dame u koloru, u nekakvim barokno zanosnim pozama!
Mnogo me obradovao poklon. Ne samo zbog sentimenta na to vrijeme i njegove čari. Nego i zbog one posebne geografije djetinjstva ispričane u filmu Bilo jednom u Americi. Pokloni, oni pravi, rijetki darovi poput ovakvog su, inače, upravo bitan dio arhipelaga djetinjstva, suštine ljudskog trajanja.
To jest, bili su to. Danas je, među mnogim fascinacijama, nestala i fascinacija poklona.
Ne znam čemu će se radovati današnja djeca kroz nekoliko decenija. Hologramskom vjernom 3D prikazu otišlih roditelja? Hard disku sa 40.000 uglavnom bezveznih fotografija i videa, viđenih gotovo nikad? Ekranu veličine zida na kom se do u beskraj smjenjuju fotografije? Dešava se instant vrijeme, to će vrijeme pojesti uspomene, a time i ono nešto u čovjeku, o čemu su u doba štampe toliko knjiga napisalo…
Umro je svijet mehanike, ne samo što vergl više neće svirati, nego nestaju i cijeli rječnici te mehanike. Ne samo mehaničkih predmeta, nego i životne mehanike i čovjekovog odnosa prema predmetima. Briše sve to val elektronike, instant okrutno i neumoljivo. Tek ostaje da se ispišu eseji o tektonskim pomjeranjima koje donosi ovo elektronsko i internet doba u tom smislu. U ovom ubrzanju i njegovanju kulta trenutka zauvijek će nestati sentiment prošlosti, a to je sentiment zaustavljenog trenutka – pokušaja otimanja od prolaznosti kakav su, recimo, požutjele fotografije. Ili ovakve, raritetne čašice rakije.
Taj poseban sentiment, nepravedno zanemaren, vezan za boje i mirise jednog vremena, sjajno dočaran. Čini se da tek malobrojni ga posjeduju, a nije tako. Hvala na ovom tekstu, dokazu. 🎈