Izvor: H-Alter.org/Civio.es
„Slom sistema je brutalan”, kaže portparolka španskog Amnesty Internationala i stručnjakinja za migracije Virginia Álvarez o sistemu za prihvat azilanata u Evropi, koja se sada priprema primiti milione ukrajinskih izbjeglica. Taj slom se može prevesti u brojke: krajem 2021. države članice Evropske unije (EU) imale su više od 761.000 zahtjeva za azil koji su čekali na rješavanje. Je li to puno? S obzirom na to da je u decembru zaprimljeno nešto više od 60.000 prijava, to je priličan zaostatak. Tih 761.000 dosijea na čekanju ekvivalentno je broju zahtjeva podnesenih u posljednjih 15 mjeseci. Taj isti sistem azila sada mora rješavati dobar dio od gotovo četiri miliona izbjeglica koje su, prema podacima Ujedinjenih nacija, napustile Ukrajinu od ruske invazije u februaru 2022. godine.
„Nikada nije postojala ni najmanja politička volja od strane bilo koje evropske zemlje da se pridržava svojih međunarodnih obveza prema izbjeglicama”, kaže Álvarez. Ipak, moguće je razlikovati između loših praksi. Od 761.060 neriješenih zahtjeva za azil 31. decembra 2021., više od 500.000 bilo ih je u samo tri zemlje: Njemačkoj (više od 264.000), Francuskoj (više od 145.00) i Španiji (više od 100.000). Te zemlje takođe primaju najviše prijava. Unatoč tome, njihovi zaostaci u pogledu vremena su znatni: u Njemačkoj se prosječno rješenje čeka više od 19 mjeseci, u Španiji više od 17 mjeseci i gotovo 15 mjeseci u Francuskoj.
Irska s prosječnim kašnjenjem od više od 29 mjeseci, Kipar, Malta i Finska imaju još gora uska grla. Grčka, Luksemburg, Belgija i Švedska imaju kraća kašnjenja koja još uvijek traju više od godinu dana.
„Državnih službenika ima tako malo, a nas je toliko puno stiglo”, kaže izbjeglica iz Venecuele Karmen Karabaljo, koja je u Španiju stigla 2018. i dobila azil tek godinu ipo kasnije. Ona smatra da nedostatak osoblja objašnjava kašnjenje u dobijanju termina ili rješavanju zahtjeva poput njenog. „Morate čekati u dugim redovima, poput redova za hranu, ali za papire.” Karabaljo je uspjela ući u španski sistem udomljavanja. Nemaju svi te sreće. Dok čekaju crveni karton, kako se naziva radna dozvola, mnogi tražitelji azila rade na crnom tržištu kako bi preživjeli.
Crvena i crna boja nikaragvanskoj izbjeglici Georgini Molini nose gorko-slatke uspomene, jer predstavljaju i dugo očekivanu špansku radnu dozvolu i sandinistički režim od kojeg je pobjegla. Napustila je Nikaragvu nakon što ju je policija mučila. „Užasno, užasno, užasno. To je jedna od stvari koje nikada neću zaboraviti”, kaže ona. Još uvijek se bori da zadrži prisebnost u blizini vladinih agenata zbog tretmana koji je pretrpjela u svojoj zemlji zajedno s dvojicom suputnika. Kada joj je španski policajac u civilu dostavio dokumente o azilu, briznula je u plač. „Proces azila bio je odiseja. Osjećala sam se kao da sam već izgubila status osobe. Osjećaš se kao pacov, osjećaš se kao smeće”, kaže. Nakon tri duge i teške godine Molina je dobila azil u februaru 2022.
Molina danas vjeruje da postoje mnogi aspekti procesa traženja azila koje bi Španija mogla poboljšati, kao što su nedostatak “treninga o ljudskim pravima” i “minimalne humanitarnosti” od strane onih koji pomažu ljudima u ranjivoj situaciji pri podnošenju zahtjeva. Policajci koji čuvaju redove viču, ne pokazuju poštovanje. Državni službenici unutra su svjesniji. Pretpostavljam da su čuli brojne priče”, kaže Karabaljo. Osoba koja ju je intervjuisala po drugi put započela je razgovor promrmljavši “još jedna”, kaže dok joj glas puca. To ju je slomilo. „Ne želim ovdje sjediti. Želim biti u svojoj kući s druge strane okeana, raditi, sa svojom porodicom.” Odiseja tjera mnoge ljude da pokušaju dobiti termine na bilo koji način, uključujući kupnju mjesta za oko 80 eura, što je sasvim drugačija situacija od one koja je sada organizovana za dobrodošlicu ukrajinskim izbjeglicama.
Poseban sistem bez presedana
Ukrajinske izbjeglice koje bježe od rata mogu ući u EU pod posebnim sistemom zaštite koji je aktiviran evropskom direktivom 4. marta. Ovaj sistem, regulisan direktivom iz 2001., ali koji EU do sada nije aktivirala, uspostavlja gotovo automatski azil za Ukrajince i stanovnike koji su tamo boravili prije 24. februara (iako dopušta i podstiče države članice da prošire ovu zaštitu i na druge pogođene osobe). Osigurava boravišne i radne dozvole, smještaj i obrazovanje za maloljetnike uz minimalne, pojednostavljene procedure.
U Španiji, na primjer, zakon garantuje dokumente za azil pod posebnom zaštitom u roku od 24 sata od podnošenja zahtjeva. Problem je u tome što ionako pretrpani sistem prijema samo pretvara redove uživo u virtualne redove čekanja termina za podnošenje zahtjeva za azil.
U svakom slučaju, ova posebna brza ruta omogućuje izbjegavanje dva tradicionalna problema zahtjeva za azil: kašnjenja, koja u običnom sistemu traju mjesecima, i nizak postotak odobrenih zahtjeva. „Ovo je prvi put da smo vidjeli nešto što organizacije za ljudska prava zahtijevaju godinama”, kaže portparolka Amnestyja Álvarez, jer se “Evropa uvijek ponašala kao tvrđava”. Ona tu posebnu zaštitu uspoređuje s postupanjem prema drugim izbjeglicama, poput Sirijaca ili nedavno Afganistanaca na granici između Bjelorusije i Poljske. „Postoje ljudi iz Malija koji su stigli na Kanarska ostrva i morali su čekati osam mjeseci samo da podnesu zahtjev za azil”, kaže ona.
„Divno je vidjeti da se može kad se hoće,” kaže Álvarez. Poseban sistem će takođe uticati na sve one zahtjeve na čekanju. „Naravno, to će utjecati na njih”, kaže ona.
Molina, nikaragvanska izbjeglica, također pozdravlja poseban sistem: “Ono što rade s Ukrajinom, i još više stvari koje bi trebali učiniti za njih, mislim da bi trebali učiniti za sve.” Ona ne može ne razmišljati o razlikama i kriviti teritorijalnu blizinu i boju kože: „Lakše je biti empatičan s drugom bijelom osobom nego s osobom iz Južnog konusa. Vjerujem da postoji institucionalni i socijalni rasizam.” Karabaljo, venecuelanska izbjeglica, kaže da je bilo “nužno” da Europa postupi brzo u slučaju Ukrajine jer„ oni ubijaju ljude”. Prema njezinom mišljenju, brzina kojom se udomljavaju ljudi raseljeni zbog ruske invazije „može pomoći jer s obzirom da znaju kako ubrzati ukrajinsko pitanje, mogu sve ubrzati. To bi bio idealno.”
Osim nacionalnosti podnositelja zahtjeva, postoje i druge značajne razlike između zemalja primateljica: od 2008. do kraja 2020. oko 67.110 Ukrajinaca zatražilo je azil u Evropskoj uniji, ali ga je samo 18,7% dobilo. Najstrože zemlje bile su Hrvatska, Bugarska, Luksemburg, Letonija i Slovenija, koje nisu odobrile nijednu prijavu. Njemačka (6%) i Španija (8%), dvije zemlje koje su zajedno s Italijom primile najviše prijava, takođe nisu bile previše velikodušne prema Ukrajincima. S druge strane, Italija je prihvatila gotovo 45% zahtjeva, dok su je nadmašile Malta (58%), Estonija (više od 68%) i Portugal koji je odobrio 78% zahtjeva.
Stručnjak za migracije i pravo David Moja sa Univerziteta u Barseloni kaže da je ovaj poseban sistem odobren u samo nekoliko dana “bez presedana”. Kaže da su evropske zemlje to razmotrile i tokom invazije na Ukrajinu 2014. i odbile. Takođe napominje da su i Poljska i Mađarska, koje sada prednjače u prihvaćanju Ukrajinaca, ne tako davno odbile prihvatiti evropski sustav kvota za izbjeglice drugog porijekla.
„Argument je da je ovaj put u Europi rat i da je to dovoljno da opravda drugačije postupanje između ovog i drugih slučajeva”, kaže Virginie Guiraudon, istraživačica u Centru za evropske studije i komparativnu politiku pri Univerzitetu Sciences Po Pariz.
Nedostatak sredstava za smještaj miliona raseljenih ljudi iz Ukrajine takođe predstavlja ozbiljne rizike. „Shvatili smo da je trgovina ljudima problem. Pojavili su se trgovci ljudima”, kaže Viktória Hovát, glasnogovornica Migration Aid-a, nevladine organizacije koja je otvorila sklonište u Budimpešti za 300 ljudi, prema Kati Moravec iz Mađarske.
U takvim okolnostima, porodične veze ili mreže podrške bitne su za one koji bježe od sukoba. „Neki prijatelji su nas odveli sa željezničke stanice. Bili smo u rukama domaćih ljudi, ali mnogi ljudi ovdje ne poznaju nikoga. Izgubljeni su i zato smo mi ovdje”, kaže mlada žena iz Kijeva u Ukrajini, koja pomaže drugim izbjeglicama koje se suočavaju s jezičnim barijerama i neizvjesnošću kuda dalje. „Postoje ljudi koji imaju te bazične mreže, ali što je s onima koji ih nemaju?”, pita Álvarez. U jednom od ukrajinskih centara za prihvat izbjeglica u Španiji neki Ukrajinci dobrovoljno pomažu članovima porodica.
I Álvarez i Moja predviđaju da će izbjeglice iz Ukrajine nastaviti pristizati. „U najmanju ruku moramo pretpostaviti da će ovo trajati šest mjeseci ili godinu dana”, kaže Moja. Oni koji su tek pobjegli, poput mlade Kijevljanke, sanjaju o što skorijem povratku: „Sada ne planiramo unaprijed, ostajemo ovdje kao turisti. Stvarno sam sigurna da nećemo morati raditi jer ćemo otići za dvije, tri sedmice, možda mjesec dana.” Isti je osjećaj imala Karmen Karabaljo kad je stigla iz Karakasa, sve dok joj jedan poznanik iz Venecuele nije odbrusio: “Drugarice, otvori oči: sada se ne možeš vratiti.” Zbrinjavanje potreba onih koji traže pomoć u Evropi biće složeno s obzirom na pretrpani sistem koji zahtijeva mnogo različitih resursa, i to ne samo kratkoročno. „Nije stvar samo u tome da im se da torba dobrodošlice i slika se s njima”, kaže Álvarez.
Izbjegavanje bombi u Ukrajini, ali 2014
2018. godine 2.630 Ukrajinaca zatražilo je azil u Španiji. Dobilo ga je samo njih 175. Tetjana Tužikova je jedna od njih. „Svima koje sam poznavala rečeno je ‘ne’, pa sam se nasmrt bojala da će i mene odbiti”, prisjeća se. Nakon što je 2014. napustila Donjeck, živjela je u još nekoliko gradova u Ukrajini, te godinama štedjela. 2018. stigla je u Mursiju. Otišla je na policiju koja joj je mjesec dana kasnije odredila termin za razgovor za azil. Ali ni vlada ni humanitarne organizacije nisu nudile pomoć.
„Ostavili su me na ulici“, kaže Tužikova.
Tužikova koja je udovica, putovala je sama sa svojom djecom Denisom i Anastasijom od šest i sedam godina. Nije znala jezik: „Znala sam reći svega nekoliko stvari na engleskom koje sam zapamtila iz škole, ne znam ni sama kako.” Na kraju je jedna nevladina organizacija nju i djecu smjestila u kuću. Šest mjeseci nakon intervjua i sedam mjeseci nakon dolaska, Španija joj je odobrila azil i radnu dozvolu. Sada radi u jednom baru u Madridu.
Doček Tužikove u Španjolskoj 2018. godine bio je drugačiji od prijema današnjih ukrajinskih izbjeglica. Prvo, zato što se osjećala napuštenom. Drugo, zbog rokova. Sedam mjeseci trebalo joj je za dobijanje radne dozvole koja je sada dostupna u roku od 24 sata.
Razlozi zbog kojih je Tužikova pobjegla isti su kao i kod današnjih izbjeglica. Nakon više dana intenzivnih bombardovanja jedno rano jutro kada se probudila u svom domu u Jenakjevu u Donjecku, regiju su opkolili vojnici. „Nisam htjela otići”, prisjeća se, „imala sam svoju prodavnicu s odjećom i upravo sam preuredila kuću.” Ipak, uplašila se i otišla s tek nešto više od odjeće koju je nosila na sebi i svoje dvoje djece, u nećakovom automobilu s natpisom “Djeca”. Kontrolne tačke i tenkovi su je činili nervoznom. Stigla je na posljednju otvorenu željezničku stanicu i s dvoje djece ušla u voz koji se već kretao.
Porodica je prvo otišla u Odesu, a zatim se pokušala naseliti u nekoliko ukrajinskih sela. Nijedan od tih pokušaja nije uspio, kaže Tužikova: „Budući da sam bila iz Donjecka, ljudi nas nisu voljeli. Anastasiji su polomili zube. U školi su Denisu govorili da priča kao mafijaš jer smo iz istog grada kao i bivši predsjednik Viktor Janukovič.“ Njihove traume nisu bile drugačije od onih današnjih izbjeglica: “Anastasija se neko vrijeme skrivala kada bi čula glasne zvukove. Denis ne jede meso ni ribu, ništa što ima meso, jer smo prošli mnoge ceste i napuštene gradove sa životinjama ostavljenim na ulici, psima koji grizu mačke.”
Dvadeset dana nakon što je napustila Jenakjev, nazvao ju je brat. Njena zgrada je bombardovana u zoru, kao i kvartovska škola, zavod za zapošljavanje i benzinska pumpa. Tada se prisjetila kako je njezina kuća bila lijepa nakon trogodišnje obnove. Brat joj je rekao da je bomba uništila spavaću sobu. „Da smo bili tamo nas troje bi bili mrtvi”, kaže ona.