Piše: Liza Premiyak | The Art Newspaper
Za ᴊᴀᴠɴɪꜱᴇʀᴠɪꜱ.ᴍᴇ preveo Marko Stamenković
Komunikacija sa umjetnicima širom Ukrajine dok se skrivaju u bunkerima, odlaze na selo i prelaze granicu kako bi pobjegli od ruske invazije
Dana 24. februara, u 5 sati ujutro, umjetnicu Oliju Fedorovu iz Harkova nazvala je majka i obavijestila je da je Rusija pokrenula raketne napade na Ukrajinu. Do tada je Olija već imala spremnu torbu za hitne slučajeve, koju je njen momak ranije pripremio nakon što je Rusija prošle godine počela da gomila vojnike u blizini svoje granice s Ukrajinom. Međutim, Fedorova kaže da „ljudi još nisu mogli da vjeruju da će Putin izdati naredbu za invaziju”.
Kada je Fedorova tog jutra napustila svoj stan u starom jezgru grada, ljudi su već bili formirali redove pred supermarketima, apotekama i bankomatima. Nakon što su pripremili dovoljno zaliha osnovnih potrepština, sljedeći prioritet bio je locirati prostor najbliži skloništu otpornom na bombe. Napuštena zalagaonica ispod zgrade u kojoj živi Fedorova bila je upravo to. „Naše komšije su odlučile da razbiju bravu i otvore zalagaonicu kako bismo se svi sakrili”, kaže ona za The Art Newspaper. „Donijeli smo stare jastuke za sjedenje, namještaj, toplu odjeću i ćebad, posuđe, hranu, cigarete i napravili improvizovane krevete. Sva sreća da ovdje ima struje pa smo spustili i produžne kablove i lampe.”
Konceptualna i multidisciplinarna umjetnica donijela je i jedno svoje umjetničko djelo kako bi ukrasila sklonište. Putokaz s natpisom „Dobrodošli u domovinu”, na ukrajinskom jeziku, bio je sastavni deo njenog projekta pod nazivom Znakovi izvan puta. Fedorova je 2021. godine putovala širom zemlje postavljajući saobraćajne znakove na kojima su bili odštampani natpisi poput „Ništa” ili „Kraj”, a sve to u osamljenim predjelima kako bi tim prostorima dala novo značenje.
Nije ni pomišljala da će njen znak jednom postati simbol prkosa u vrijeme oštre borbe njene zemlje protiv Rusije. „Kao civili nemamo mnogo mogućnosti da se zaštitimo. Imamo noževe, mačetu i štap sa ekserima koji je napravio naš komšija. [Ali] naša zaštita je pretežno utvrđenje – zabarikadirali smo svako mjesto u zgradi koje je podložno napadu.”
Fotograf Artem Humilevski je 24. februara boravio u Kijevu, planirajući da sljedećeg dana posjeti izložbu fotografija u Ivano-Frankivsku (grad u zapadnoj Ukrajini). Kada je u 5 ujutro stigla vijest o bombama, Humilevski je spakovao svoje stvari i odvezao se 500 km dalje do rodbine, gdje se od tada sakriva zajedno sa suprugom, svekrvom i osmogodišnjim sinom.
„Pripremili smo podrum, zabarikadirali kapiju drvenim daskama i napunili staru sačmaricu mecima. Svi spavamo u najsigurnijoj sobi (po našem mišljenju), gdje smo zalijepili prozore i natrpali ih jastucima. Svakoga dana ima vazdušnih napada“, kaže umjetnik, najpoznatiji po svojim insceniranim autoportretima koje je kreirao tokom pandemije Covid-19. „Pokušavam da ostanem miran,“ dodaje on.
Otkako je izbio rat, Ukrajinci su sakupljali prazne boce i staru tkaninu kako bi napravili molotovljeve koktele za odbranu. Još jedno ključno oružje za ukrajinske umjetnike bili su njihovi telefoni. Više nego ikad, Humilevski je zauzet prodajom svojih fotografija kao digitalnih NFT tokena na svojoj Twitter stranici, od kojih jedna prikazuje nagog Humilevskog u polju žutog cvijeća: kompozicija koja simbolizuje ukrajinsku zastavu. On kaže da se oslanja na ovu platformu „kako bi svijetu rekao što se stvarno događa u Ukrajini” u odnosu na istovremeni informacijski rat u zaleđu. „Prodavao sam svoju umjetnost i taj novac donirao vojsci, bolnicama ili onima koji uopšte nemaju novca.”
Fedorova je 25. februara objavila izvještaj o tome kako izgleda „dan u životu harkovskog umjetnika”, u kojem je detaljno opisala kako se probudila u podrumu nakon tri sata sna i uvukla u svoj stan da jede dok nije bilo granatiranja. Toga dana se pripremala za susret sa svojom mamom u centru za davanje krvi, ali je bila prisiljena da se vrati u svoj podrum nakon što je čula eksplozije i registrovala vazdušnu uzbunu. Zajedno sa dečkom i komšijama otvorili su dvije boce vina koje su Fedorovoj ostale s rođendana.
„Brinula sam se da – kao civil i kao umjetnica – ne posjedujem prave vještine za rat, a psihički nisam spremna da koristim oružje i pucam,” kaže Fedorova. „Ali sada znam da mogu iskoristiti svoje kontakte, koje sam razvila dok sam putovala i boravila u međunarodnim umjetničkim rezidencijama, kako bih podijelila informacije o situaciji – kako obični ljudi pate od ovog rata.”
Ona nije jedina Ukrajinka koja vodi „ratni dnevnik umjetnika”. Dok fotografkinja Julia Po i umjetnica Elizaveta Litovka koriste društvene mreže za dijeljenje fotografija iz improvizovanih skloništa i podzemnih bunkera, fotografkinja i spisateljica Jevgenia Belorusets iz Kijeva objavljuje svoje dnevne izvještaje na internetu putem Isolarija, izdavača džepnih knjiga, a takođe i na web stranici Artforuma. Drugog dana invazije napisala je: „Borim se sâma sa sobom. Znam da se svijet polako budi i počinje da razumije da se ipak ne radi samo o Kijevu i Ukrajini. Riječ je o svakoj kući, svim vratima, o svakom životu u Evropi koji je danas ugrožen.”
Neki umjetnici su nastavili sa svojim kreativnim aspiracijama, bez obzira na opasnost i neizvjesnost rata. Dan prije invazije, umjetnica iz Kijeva Anastasia Nekipila kaže da je osjetila iznenadnu želju da skicira osjećaj doma, pa je te večeri napravila digitalni crtež koji prikazuje kuću na plavom nebu, dekorativnu ogradu i suncokrete koji cvjetaju u bašti. „Postojale su glasine da će Rusija napasti Ukrajinu 16. februara. Od tog dana svi smo iščekivali najgore, ali smo do posljednjeg trenutka vjerovali da se to neće zaista i dogoditi,” kaže Nekipila.
Nekipila je svoj crtež objavila na Instagramu 24. februara, sve dok 6. marta nije objavila još jednu ilustraciju, na kojoj su prikazani prozori zalijepljeni u slučaju eksplozija. „Te prve noći nisam mogla da spavam”, kaže ona javljajući se iz Poljske, gdje je prethodno studirala i kuda je pobjegla sa svojom porodicom. „Kad sam zatvorila oči, sve što sam mogla da zamislim bile su sirene, tenkovi, avioni i bombe. Moje tijelo se pripremalo za trčanje. Nisam mogla da shvatim kako se tako nešto moglo dogoditi u 21. vijeku, kako je neko mogao da napadne moj dom, šta sam mogla da učinim kako bih zaštitila svoju porodicu.”
Slikarka Sana Šahmuradova, koja je napustila Kijev kako bi se sklonila kod svoje bake na selo, kaže da je morala da prilagodi tehniku slikanja, tako što je zamijenila ulja za bratovljeve bojice i počela da crta po poleđini starih tapeta. Jedan crtež žene koja pobjeđuje neprijatelja (simbolično predstavljenog likom zmije) napravljen je od ostataka večere. „Sto sam dijelila sa bakom, koja je gulila kuvanu repu dok sam ja crtala ugljenom,” kaže ona. Neki od Šahmuradovinih crteža su pozivi na akciju, nalik plakatima (kao na primjer onaj u kojem zahtjeva od svijeta da „zatvori nebo” nad Ukrajinom u cilju zaustavljanja ruskih vazdušnih napada). „Jedan od pozitivnih crteža inspirisan je civilom iz Hersona [okupiranog od strane Rusije] koji je skočio na ruski tenk sa ukrajinskom zastavom u rukama,” kaže Šahmuradova. Hiljade Ukrajinaca protestovalo je 5. marta protiv okupacije na trgu Slobode u Hersonu. „Divim se hrabrosti običnih ljudi u Hersonu, koji brane svoj grad bez ičije pomoći,” dodaje Šahmuradova.
Grad Harkov, u kojem se skriva Fedorova, od početka rata je žestoko bombardovan. U noći kada su projektili devastirali njegove glavne znamenitosti, uključujući Trg slobode i zgradu gradske opere i baleta, ova umjetnica je podijelila video zapis koncerta ukrajinske muzike koji je organizovala u svom bunkeru. „Želim da pokažem da smo hrabri, da čuvamo duh, da ne posustajemo i ni u kom slučaju ne gubimo nadu. Ne bojimo se Putina i svi smo spremni da umremo ako ga treba spriječiti da uzme i jedan komad naše zemlje.”