Kako je moguće da u višedecenijskom kontinuitetu ljubav prema rodu, tlu ili partiji ima veću specifičnu težinu od Ustavnog prava na rad i zaradu? Ljubav prema predanju od ljubavi prema životu? Kako je moguće da je na ovom mikro komadiću Globusa preko 30 godina nemoguć civilizacijski transfer od tranzicionog i trans-nacionalnog bunila ka životu lišenom primarnog egzistencijalnog straha od siromaštva? Eh, kako…
Mike Nichols je davno već snimio film Kvaka-22, crnohumornu komediju po istoimenom romanu Josepha Hellera. Kvaka-22 ušla je u žargon kao problem koji se ne da riješiti. Na primjer, ostali ste bez novca, krenuli da zaradite dnevnicu, a onda shvatite da nemate benzina u autu. Krenuli biste biciklom, ali su vam ga ukrali prošlog mjeseca. Pozvali biste prijatelja, ali telefon je isključen zbog neplaćenih računa. To je Kvaka-22. Apsurdna kafkijanska situacija ili zenonovska aporija, nerješiv problem usljed beskrajnog niza sumornih i nepremostivih okolnosti koje se otvaraju u nizu.
Možda to, djelimično, objašnjava ovaj Montenegro matriks, uspostavljen prije tridesetak godina, a koji ovih sezona doživljava svoju kulminaciju. Nije ova kulminacija vrhunac neke pojave, nakon čega slijedi bilo kakav obrt, pa makar i strmoglav pad, slom uhodanog sistema. Kulminaciju ovdje predstavlja nešto drugo: permanentno održavanje atmosfere bezizlaza; jezivo saznanje da je Laž, konačno i neopozivo, bez ikakvog zazora, proglašena vrijednošću na kojoj treba graditi budućnost; u takvim uslovima je nemoguće i pokušati popraviti ovu Kvaku. To je poruka koju sve političke garniture ostavljaju u amanet onim koji dolaze. Takva Kulminacija, kao mračna sudbina, titra nad ovim stanovništvom, u produženom trajanju. Svi protagonisti, sve uloge u podjeli u ovoj Predstavi, voze po davno ustanovljenom kolovozu. Iz te Prve i jedine dionice puta izać se ne dade!
Stižemo polako, iako je tek krenulo žarko turističko ljeto, do polarnog kruga socijalne zbilje. Tamo gdje mjesecima vladaju mrkle i hladne noći. Crnogorski premijer, u stilu Svedržitelja-predsjednika našeg sjevernog susjeda, najavljuje – smutnu jesen i studenu zimu: nestašice hrane, poskupljenja, dalji pad standarda. Nije mu neka fora. Sve to ovdašnji žitelji imaju u malom prstu, te im stoga i neće predstavljati neku opaku novost. Igre gladi su, u pauzama igara nacije, strane donacije, jeftine manipulacije i obavezne religije, modus vivendi politike opstanka domaćih političara i ovdašnjeg oblika života, uopšte. A nije da im ni publika ne daje za pravo. Da nema publike, ni igre ne bi bilo.
Sjetiće se možda neko jednog lika, ima tome sigurno više od 10-ak godina, mislim da se zvao Vujanović, Filip ili tako nekako, osvojio je valjda rekordne tri predsjedničke titule od Ustavom moguće dvije, obećao je taj Predsjednik građanima stezanje kaiša, prilikom neke tzv. Svjetske ekonomske krize, prilično smiješne u odnosu na ovu najnoviju. I tada i sad, ista su i obrazloženja – krivi su opet (bili) oni drugi, ne mi. Mi uvijek radimo ono što nam nije u interesu, jer nam je to u interesu. OK, tako se mora. Kriva je situacija u svijetu. Nije dovoljno što si mali, jadan i bijedan, treba još da progutaš odvratnu žabu geopolitičke predstave. Što bi rekao maestro satire, Vib: Koliko me rastuži poskupljenje, toliko me nasmije objašnjenje!
Najavljeno crnilo bliske budućnosti i bušenje kaiša neće zahvatiti ni ovog puta, vjeruje se, kastu Partijaša. I to ne samo one iz jedne političke opcije, ne! Ažurirana su crnogorska pravila Nemilosrdne Igre Vladanja. Nijedan Partijaš sa velikim P, kojoj god stran(c)i pripadao, ovog puta neće biti ostavljen na cjedilu. Ne dok je Elektroprivrede, CEDIS-a i tih nekoliko dojki državne krmače – iscijedis-će se svima koji su Naši. Jer svi su oni Naši u tome. Jer ima se. Takva su pravila ovog usavršenog sistema, koja je jedan od lokalnih lidera formulisao onim izbornim sloganom – Da svako ima! Imaju. Konačno pomireni oko kase. Nema više siromašnijih partijskih kasti, jer svi su ugravirali makar po jedan kamenčić u ovaj ružni mozaik. Dalje se borbe vode samo oko internih finansijskih detalja. Filigrani, zlatni vez lakog novca i moći…
Još jednom, ono otrcano: „Vlada preduzima mjere” ide u najavljeni Zaplet ostavljen za kraj turističke sezone. Koja je, takva kakva je, majka crnogorskog (pseudo)budžeta. Slijedi zatim još poneki izborni maraton, podgorički prije svih. Na kom se očekuje još jedno Nepotrošivo povjerenje neumornih glasača. Logika bi rekla da je kondicija prosječnog glasača za novim biranjem istih pjesama u rapidnom opadanju. Da je sve već odsvirano. Da je pivo danas mnogo skuplje da bi se još đuskalo u izbornoj festivalskoj masi. Da je ljudima muka od jednih te istih melodija, jednih te istih svirača. Ali kad je to logika imala smisla u našem malom sokaku…