Pretužno mi je kad vidim da se mnogi primaju na ovo otkazivanje podrške Vladi kao da je to nešto bitno. U ovoj situaciji je bukvalno svejedno ko će biti tzv. funkcioneri. Imali smo priliku da vidimo na djelu sve kombinacije: dps vladu, df-dcg vladu sa urom i na kraju dps sa urom. Svi su imali iste poražavajuće rezultate što se tiče stvari koje su od ključnog značaja.
Prosvjeta se i dalje muči sa istim problemima, plus problemi koje je donijela pandemija.
Životna sredina a samim tim i naši životi su dovedeni u veliku opasnost. Deponije, požari, eksploatacija šljunka, štetni projekti poput rudnika olova i cinka kao i hidroelektrana na Komarnici su i dalje aktuelni uz divljačku sječu šumâ i krivolov.
Što se tiče stanja u pravosuđu, dovoljno je ispratiti šta je sve prećutao Ustavni sud koji je u svakoj normalnoj državi institucija nad institucijama.
Da ne nabrajam dalje…
Da li neko zaista očekuje da će ijedno rješenje gore pomenutih problema donijeti ista ova ekipica koja se samo rotira? Neće! Svejedno je koju ćemo od ove tri kombinacije imati. Jedina sreća u ovoj nesreći jeste što bi upravo ova bijedna situacija trebalo da sve nas motiviše da preuzmemo ličnu odgovornost za naš život i živote ljudi oko nas. Neka svaki čovjek uradi koliko je u domenu njegovih mogućnosti i možemo se nadati boljoj budućnosti. Tzv. profesionalni političari su već sada prošlost i bespotrebno opterećenje društva (i finansijsko i medijsko) i jedino novi ljudi sa ličnim i profesionalnim integritetom, neopterećeni vezama sa sadašnjom/bivšom vlašću, mogu donijeti boljitak.
Postavlja se pitanje: kako da ljudi koji nijesu pripadnici partija dođu u poziciju donošenja odluka koje se tiču svih nas?
Direktna demokratija je jedina budućnost malih zemalja poput CG i kad-tad ćemo je morati ostvariti jer naši politikanti nikakav progres ne mogu ostvariti. U prilog toj činjenici je sasvim dovoljno pogledati događaj kojim je Vlada CG prije nekoliko dana proslavila (prvu) desetogodišnjicu početka pregovora za ulazak u Evropsku uniju. Inače, direktna demokratija nije nepoznanica u našoj istoriji. Jedan od najranijih oblika ove vrste demokratije bio je Opštecrnogorski zbor. Nažalost, danas smo jedna od rijetkih zemalja koja ne dozvoljava svojim građanima da imenom i prezimenom biraju svoje predstavnike ni u parlamentu. Isto tako školski odbori i nastavnička vijeća ne igraju apsolutno nikakvu suštinsku ulogu u izboru direktora škole a ova situacija se ponavlja u svim našim “institucijama”. Naše političke partije su privatizovale kompletan politički prostor i dobar dio medija. Iskovali su pojam “građanski aktivista” za sve ljude koje nijesu uspjeli kupiti (čitaj: korumpirati). Sami izraz “građanski aktivista” je suštinski vrlo neprirodan termin. Naime, isto kao što bi trebalo biti norma da svaki čovjek prvo u domenu svoje profesije izrazi stručno mišljenje i skrene pažnju na nepravilnosti bez straha od “zamjeranja” nekom nadređenom, isto tako bi trebalo biti normalno skretanje pažnje na projekat koji je loš po društvenu zajednicu a koji iz nekog razloga određeni političar ili politička grupacija forsiraju. Ljudi koji se prirodno ističu po pitanju borbe za ljudska prava trebalo bi da budu poslanici u parlamentu i da se aktivno bore za usvajanje zakona koji se tiču određene oblasti, bilo to rodna ravnopravnost, radnička prava, pravo na zdravu životnu sredinu itd. Poređenja radi, u njemačkom parlamentu je polovina poslanika odobrana imenom I prezimenom dok drugu polovinu delegiraju političke partije. S obzirom na trenutnu situaciju u Crnoj Gori, ovaj model upravljanja bi bio možda i najbolje rješenje i trebalo bi da ga zahtijevamo na prvim, tj. sljedećim izborima.