Četiri klana poglavice plemena Naga (Indijska epska književnost) | Izvor: Shutterstock

Klanokratija

Camera obscura
Piše: Brano Koćalo

Nema samo mafija svoje klanove. Svaki esnaf ih ima. U provizornim i pogodbenim društvenim zajednicama, sličnim ovoj u kojoj živimo, principi klana primijenjeni su i u politici: zavjet na neupitnu poslušnost, jedinstvo, saradnja, strogo kontrolisani istupi članova, ali i surova kazna (najčešće u vidu potpune marginalizacije) onih koji, namjerno ili ne, prekrše ustanovljeni kodeks. I kultura je, planski, među prvim djelatnostima (iako uvijek budžetski posljednja), pretvorena u Klan.

Mali krug partijskih ili ideoloških linija moći tako donosi odluke i o projektima, laureatima, kulturnoj politici. Nagrade, funkcije i projekti se tu dijele kao što tinejdžeri dijele prvi alkoholni grijeh, prvu bocu rakije: ruka ruci, svima po malo. Između crnogorske lozove rakije, legendarne “Trinaestojulke” i ovih dana aktuelne nagrade istog imena, nema bitnijih upotrebnih razlika: i jedno i drugo se konzumira i dijeli u krugu prijatelja…

Tako su i nagrade samo epilog klanskog sistema odlučivanja, koji zahvata sve: od izbora upravnika malog varoškog Udruženja guslara, pa sve do izbora najviših organa države. Klanski sistem odlučivanja, biranja onih koji će biti u poziciji da nešto “samostalno” odluče vremenom je samo učvršćivan. Vjerovatno oduvijek, ali sigurno otkad je na snazi višestrančki sistem, razrada Klanokratije je jednostavna: nosioci političke vlasti, prezidijum sastavljen od nekoliko glavara, obično pravnika ili ekonomista – a Šef je zauzet Strateškim poslovima – donose odluke o nosiocima institucionalnih funkcija. Ti ćeš, Mićo, biti direktor Komunalnog, a ti, Boško, ti uzmi tu Kulturu, ionako ne znam ko bi to bolje radio od tebe! Ipak si ti nekakav agronom, ili šta si već, snaći ćeš se nekako!

I snađe se Boško. Nema tu puno zavrzlame: što ne znaš, pitaš Miška, on je pravnik, završiće svu papirologiju. Što ne zna Miško, znaće Šef, zvaće ga – da li se upuštati u te i te projekte ili ne. Šta jedan agronom, apriori, može da zna o istoriji filma ili o Japanskom lutkarskom pozorištu koje treba da ugosti? Još ako treba da progovori koju sa stranim artistima, što je u takvim situacijama red od jednog nosioca kulturne institucije? A nešto već mora da zna, kad je već bačen u taj bazen, valja mu plivati. Doduše, i tu uvijek može da se uzme pomoć prijatelja: zaposliš Savjetnika! Malo ti jedan? Uzmi dva ili tri, više glava bolje zna. Ne brini za plaćanje, ima ko da plati… Projekti? Onog trenutka kad Šef dâ znak da je budžet već u kasi, pola posla je završeno. Dolazi TV, padaju potpisi, intervjui, “bogato kulturno ljeto” i… eto. Tako imamo, u ovom slučaju, kulturu. Jer program je odmah tu. Pis of kejk!

Kad je nekakav nadolazeći praznik ili veliki svetac, u ranu rujnu zoru, naš direktor Boško prvo pođe kod gradonačelnika ili ministra, da mu se odredi suma za zamišljenu priredbu, predstavu, muzički festival, književno veče ili što god se tu nađe. E, tu dolazimo da pitanja svih pitanja, presudne dileme koju imaju članovi svih ovakvih klanova, branše svih branši u ovoj verziji kapitalizma: Koliko je tu moje? Za mlade ili naivne čitaoce: pod moje, ne misli se na intelektualni i lični angažman, stepen emocije i predanost dužnosti. Misli se, naravno, na te uboge honorare, na takozvanu Prvu ruku istih. Ne vrijedi se svakako upuštati u ozbiljnije aranžmane oko produkcije, ako grupa velikih prijatelja u startu ne može podijeliti bar četvorocifrene iznose keša. Znao je to unaprijed i naš agronom Boško iz ove priče, zato je iz topa pristao: Da, biću direktor Centra za kulturu, ili ministar – biću što vi kažete, drage partijske kolege!

Vratimo se na Klansku teoremu. Ako se unaprijed uračunati honorari, igrom slučaja, ne mogu podijeliti, onda za medije, umjesto već čuvenog: opredijelili smo sredstva, ide ono još čuvenije: zbog nedostatka sredstava, nijesmo u mogućnosti… Pa nazad, na krckanje funkcionerske plate, do neke nove prilike.

Postoji teorija da je kulturni i sportski  konzumerizam novijeg doba, izmišljen da bi se amortizovala nevolja radnog stanovništva sa socijalnom zbiljom. Tako je, kaže ta teorija, krajem XIX-og vijeka jedan Englez, između ostalog,  izmislio fudbal – da bi vikendom razgalio napaćene duše rudara iz Vigana ili radnike brodogradilišta iz Sautemptona.

Vijek kasnije, na domaćem terenu, kad je već odavno naša radnička klasa otišla u raj, pa ni kulturu ni sport gotovo da više nema ko da masovno “konzumira”, Crna Gora živi od ping-pong prebacivanja sa međunarodnih donatorskih konferencija. I, naravno, od planski i klanski raspoređene raspodjele tako dobijenog novca. Čudan princip, ali radi. Navika ne blijedi lako, teško se i stvara…

Umjesto uvriježenog izraza korupcija, bolje je u našem slučaju koristiti sintagmu klanska solidarnost. Može, ali i ne mora, klanskoj karti prethoditi članska karta Partije, da bi se ušlo u ovu igru Monopola. Sveta tajna inicijacije u člana ovakvog klana samo je djelimično poznata. Ne zna se tačna gramaža u receptu te Klanske torte: koliko kašika da si brat od tetke, koliko pošećeriš da si vjernik, patriota, gnostik ili anarhist, koliko dodaš da si drug iz vrtića, a koliko promiješaš da ti je sestra udata za Onog… Vrlo je komplikovano učitati taj recept da bi se ušlo u ovaj slatki kolač! Tajna kvaliteta je valjda u pravilnom odnosu sastojaka. Ili je ipak sve u improvizaciji?

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.