Nova ist(orijsk)a pobjeda

KolUMnična Borba
Brano Koćalo

Godina 1900, XX vijek. Epsko djelo Bernarda Bertoluccija (1900, ili u odomaćenom prevodu: XX vijek) iz 70-ih godina. Ova višesatna filmska epopeja zahvatila je duboko u samo tkivo stoljeća iza nas. U meso, u odvratni ispljuvak sluzi, krvi i tla koji je skuvao ovaj vijek. U beščašće i bešćutnost jednog vijeka koji se, po Bertolucciju, faktički završio otvorenom, gnojnom ranom II sv.rata. Priča je smještena u Italiju, ali je ovo nesumnjivo i film o Evropi XX vijeka. I to do njegovog samog kraja.

Fokus na Montenegro danas. Godina je 2020, kraj avgusta. Nakon nekoliko ozbiljnijih drmanja, odvaljen je, konačno, nokat crnogorskom Božanstvu koje 30 i nešto godina svojom sjenkom potpuno pokriva našu slobodarsku kraljevinu. Šarolika opozicija, dobrim dijelom ideološka i estetička poštovateljica ranih radova našeg Velikog Manitua, izlazi na trgove i slavi. Veliku pobjedu. Umoran i znojav, kao i u par navrata prije ovog događaja, Manitu se ukazuje pred vjernicima i poštovaocima i obećava da nije gotovo. Ispostaviće se – i nije. Napokon, on je još uvijek Prvi, kralj, gospodar, i ne može se tek tako dovesti u pitanje njegova uloga! Ispostaviće se – i ne može. Čitavih godinu dana kasnije.

Za Veliku pobjedu potreban je Veliki gest, velika Namjera. Odmah. Ne, taj veliki gest nije masovno hapšenje, čistka, zabrana, metla i batina, kako to populistički zagovara jedan dio novoformirane vladajuće ekipe. Taj veliki gest je ustvari Stvaranje svih onih elemenata koji čine jednu državu, a kojih do danas nema: otvorenih i kontrolisanih institucija. Prvo temelj, dakle, da bi bilo nadogradnje. Za to se moraju imati osnovni elementi pravne države. A ovdje još nema gotovo ničeg nalik tome. Veliki gest bio bi hitan početak spremanja ispreturane i opljačkane kuće. A to znači: čišćenje institucija, u svakom smislu, i početak popisa poharane imovine, makar onog malog, ali vidljivog dijela. To se radi tako što institucije počnu da rade svoj posao. Za to bi, u teoriji, trebalo da imaju nepodijeljenu podršku. Godinu dana od slavljenja Velike pobjede, učinjeni su izvjesni koraci, ali su institucije ostale netaknute. Iz najrazličitijih izgovora i opravdanja, nije se dirnulo u samo Srce Tame prethodne vlasti. Nije se dirnulo u Tužilaštvo. Zašto?

Ovakvo stanje očigledno odgovara crnogorskom Nadrealizmu, sa koje god strane se gledalo. I pored zajapurenih izjava kako je to nedopustivo i kako ovako više ne može, niko se ne usuđuje da povuče potez u pravcu razrješenja ili razotkrivanja “spornog” čvora. Ko koči i zašto? Nastavljen je identičan obrazac tipa “ko će koga, ako ne svoj svoga”, čak i na onom najosjetljivijem dijelu sistema, tamo gdje je trebalo početi otkopavanje kripte koju je postavila prethodna vlast. Drugim riječima, bolji su i dalje uglavnom gurnuti u stranu ili provučrni kroz filter partijske podobnosti. U takvoj situaciji, dolazi do novih raspodjela, prestrojavanja iz partije u partiju, “pomoći prijatelja”. Ništa neobično, samo valja konstatovati da je princip neokrnjen i da važi i dalje, jednako kao u prethodnom režimu.

I umjesto da je Temeljni ugovor između koalicionih partnera napravljen oko hitnog postavljanja ili oslobađanja institucija, potpisan je nekakav ugovor o zastavi, NATO putu i zapadnoj orijentaciji! U startu naopako, populistički naopako; samo druga strana istog populizma; potpuno nasuprot obećanjima iz noći Velike (istorijske) pobjede! Tragično i nedopustivo, ako ste za, u biti, novu i drugačiju Državu.

Izbora je bilo i uvijek će ih biti. Ključni izbor tiče se isključivo pristajanja ili nepristajanja na (ukorijenjenu) Laž. U slučaju crnogorskog Nadrealizma, ako ste u grupi Nepristalica Laži, a nije vas pomilovala blagoslovena Sretna Okolnost, tada se pomolite Sudbini, Bogu ili Alahu da su vam preci ostavili malo zlata umjesto džebane, da nekako preživite ovo čudo. Ako ne, izvršili ste socijalni harakiri i moraćete hitno na previjanje, ako hoćete da prođete kroz ovu unreal tournament igricu opstanka zvanu Montenegro. To se zove – snađi se i uskoči u partiju; ako ne u tu partiju, onda u partiju ovog nepravilnog šaha, u kojem oba igrača pomjeraju i kradu figure, kako im se ćefne. A vidiš, figure smo mi, ljudi koji tu žive. No, u duhu crnogorskog Nadrealizma, dosljednog jedino svojoj nedosljednosti i fleksibilnim pravilima, ni ako ste Pristalica laži, ništa vam nije zajamčeno. Život je, svejedno, turoban i težak u ovoj divljoj dolini i mora jače da se zagrebe preko šaltera. Prosti život, u narodu poznat kao Egzistencija. Kamoli nešto više…

Uvijek sam se pitao kako će izgledati kraj pada višedecenijske neograničene vladavine DPS i njihovog Velikog Manitua? I još uvijek se pitam. Zbilja, kako će to izgledati? Ko će se usuditi pomjeriti topa na A1 sa C4 i kad će Mat(R)ica crnogorska proglasiti da je od danas šah opet partija sa 32 figure i da se ima igrati po milenijumima starim pravilima? Možda za početak promijeniti boju figura u neke smeđe i sive. I dozvoliti malo više vremena za razmišljanje o sljedećem potezu. Poput penzionera u parku. Za Veliku pobjedu, treba ponoviti, potreban je veliki početni korak.

Ne znam da li se zovu po Bertoluccijevom remek-djelu, ali švedska grupa 1900 ima odličnu kompoziciju: Den Minsta Av Segrar. Što bi na švedskom značilo: Najmanja Pobjeda.

Istaknuta slika: Rekonstrukcija slike “Slonovi” Salvadora Dalija | © John Myatt

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.