Zemlje u razvoju i narastajuće sile danas se suočavaju sa mnoštvom istovremenih globalnih kriza – novi patogeni, visoke cijene hrane i energenata, sajber ratovanje i klimatska katastrofa – baš u vremenu kada se smanjuje količina kapitala. Dok napredne ekonomije „rade ono što moraju“ da bi se nosile sa ovim izazovima, ostatak svijeta „radi ono što može“. Opcije na raspolaganju ostatku svijeta su veoma ograničene.
Prema JPMorganu, neto odliv iz fondova fiksnog prihoda narastajućih tržišta ove godine je 50 milijardi američkih dolara, iznos uporediv sa neto prilivom koje su ove ekonomije iskusile 2021. Sa kapitalom koji odlazi, valute devalviraju povećavajući inflatorne pritiske, a centralne banke odgovaraju podizanjem kamata, slabeći mogućnosti za rast. Ovo su posebno loše vijesti za one zemlje koje se još uvijek oporavljaju od pandemije.
Oko 97 miliona ljudi više nego 2019. živi od 1,9 dolara na dan, čime je globalna stopa siromaštva povećana sa 7,8 na 9,1 posto. 163 miliona ljudi više živi od 5,5 dolara na dan. Uzmimo Brazil đe je pandemija gurnula još 10 miliona ljudi u siromaštvo, a stopa ekstremnog siromaštva skočila za jednu trećinu, na 14 posto.
Globalno, tri do četiri godine prilike za napredovanje prema okončavanju globalnog siromaštva su izgubljene. Nažalost, hod unatraške se nastavlja. Skorašnje procjene Razvojnog Programa Ujedinjenih Nacija sugerišu da bi narastajuće cijene hrane i energenata mogle gurnuti 71 milion ljudi u siromaštvo do kraja 2022., sa očiglednim žarištima u Kaspijskom basenu, na Balkanu i u subsaharskoj Africi (posebno Sahelu).
Ovo objašnjava zbog čega je populizam u porastu, o čemu svjedoči i izbori u Latinskoj Americi. Ako novi lideru budu ignorisali sve uža globalna finansijska tržišta i da investitori preferiraju bezbjednost ulaganja, dogodiće se nešto tradicionalnija dužnička kriza u zemljama u razvoju. U tom slučaju, nova generacija globalnih izazova mogla bi biti upotpunjena iznenadnim krajem. Usvajanje održive fiskalne politike na državnom nivou i brzo recikliranje 600 milijardi dolara u specijalnim pravima na vučenje (rezerva MMF-a) na multilateralnom nivou, omogućilo bi zemljama sa niskim i prosječnim prihodima da se nose sa velikim izazovima današnjice.
Mauricio Cardenas
Kriza u Šri Lanci može biti indikator ekonomske krize i društvenog i političkog previranja u mnogim drugim zemljama. Neke od njih poput Egipta, Gane, Tunisa su već u velikoh dužničkoj krizi, a mnoge druge blizu ako se trenutni trendovi nastavljaju.
Prečesto se ovakve krize gledaju u svjetlu njihovih efekata na održivost duga i globalnu finansijsku stabilnost, a manje kao slika ekonomski uticaj na populaciju. Mnoge zemlje sa niskim BDP-om i visokom stopom ekstremnog siromaštva se suočavaju sa stagflacijom. Milijarde ljudi ne mogu sebi priuštiti osnovne životne namirnice prema definiciji FAO i ne mogu pokriti osnovne troškove zdravstva. Povećavaju se materijalna nesigurnost i društvene tenzije.
Ovaj proces se dešava već nekoliko godina. Period ultra niskih kamata u naprednim ekonomijama su ohrabrile protok novca u narastajuća tržišta da bi se finansirali novi dugovi. Ali kada su zemlje sa niskim i srednjim primanjima bile pogođene pandemijom kovida, one su bile spriječene da povećaju fiskalnu potrošnju koliko i napredne ekonomije i njihov oporavak je bio značajno usporen. Rat u Ukrajini i profiterstvo velikih korporacija generisali su inflaciju i pogoršale stvari, posebno za uvozno zavisne zemlje u oblasti hrane i goriva.
Monetarne hijerarhije u globalnoj ekonomiji znače da mobilni kapital napušta zemlje sa niskim i srednjim prihodom mnogo bježe na prvi znak bilo kakvog problema. Kada se „sentiment investitora“ okrene protiv ovih zemalja, kriza je pogoršana rejtinzima kreditnih agencija, često zanemarujući specifičnosti njihovih uslova. Raširena finansijska „epidemija“ je tako sve više vjerovatna.
Umjesto zanemarivanja problema, multilaternalne institucije i G7 moraju preduzeti hitne akcije. To znači brze i sistematske mjere servisiranja duga koje mogu uključiti i privatne kreditore i privatne kreditore kao što je Kina; javne politike da se ograniči spekulacija na tržištu roba i profit velikih prehrambenih i energetskih firmi; recikliranje specijalnih mjera vučenja zemalja koje ih ne koriste zarad zemalja koje ih urgentno trebaju; svježe opredjeljenje 650 milijardi dolara mjera da se obezbjede kratkoročne olakšice. Bez tih minimalnih mjera, globalna ekonomija se može naći u dužničkoj distopiji, povećanju siromaštva i socio-političkim nestabilnostima.
Jayati Ghosh