Kako je došlo do društveno-političkog kolapsa u zemlji Demonstranti plivaju u bazenu u rezidenciji predśednika, Kolombo, 9.7.2022 | Izvor: © AP/STR

Uzroci i posljedice posrnuća Šri Lanke

Globalna panorama
Piše: Luka Nikolić

Sveobuhvatna društvena kriza koja je zahvatila Šri Lanku pokazala je sve falinke kapitalističkog upravljanja, korupcije na najvišem nivou i zakašnjelog buđenja svijesti kod naroda. Kriza nije nastala kao iznenađenje, već efektom pahulje koja prevrtanjem postaje sve veća, od zanemarljive nestašice goriva se za manje od godinu došlo do vanrednog stanja i mrtvih ljudi po ulicama Kolomba. Za nalaženje odgovora zbog čega je došlo do krize, moraju se analizirati tri faktora iz prve rečenice.

Svakome iole pismenom je jasno da trenutni sistem kapitalizma funkcioniše kroz javni dug. Naime, ogromna većina država nije u stanju da preživi bez štampanja novca i multipliciranja inflacije pa se odlučuju za zaduženje. Naravno, zaduženje se vrši kod međunarodnih finansijskih institucija koje se lažno predstavljaju kao kontrolori i garantori tržišta, dok su u stvari obične lobističke grupe i protočni bojler multinacionalnih korporacija. Što se više jedna zemlja zadužuje kod MMF-a, Svjetske banke i sličnih (Erih Olin Rajt je rekao da nije moćan onaj ko ima novac, već onaj ko kontroliše tok novca!), to je veći stepen kontrole koji spoljni faktor ima nad tom zemljom. U prevodu, država sve više dobija izgled protektorata. Kada ne postoji interes međ. Institucija ili država odbije da se ponaša po standardima predvidljivosti, onda se dogodi scenario iz Šri Lanke.

Država se jako zaduživala na raznim adresama sve dok nije došla do granice u kojoj ni dodatno zaduživanje nije moglo da pokrije deficit zbog kombinacije raznih ekonomskih parametara poput velike razlike u uvozu i izvozu. Nemogućnost uvoza dovela je do pada proizvodnje a nestašica deficitarnih proizvoda do teške krize sa energentima, hranom i osnovnim uslugama. A u pozadini svega, kao i uvijek, stoji politička igra, osnova kapitalizma. Šri Lanka se zadužila kod Kine monumentalnih 6 milijardi dolara i MMF-u je slično sa drugim slučajevima, postalo jasno da finansirati Šri Lanku znači posredno finansirati Kinu s obzirom na lešinarske ugovore koji isuviše brzo dođu na naplatu. Dakle, servisiranje duga Šri Lanke ili čak potencijalan parcijalni oprost, će nužno biti uslovljen ulaskom u ne-kinesku sferu uticaja. Druga opcija je dodatno približavanje zemlje Kini što bi je pretvorilo u protektorat.

Sada već bivši predśednik Šri Lanke Gotabaja Radžapaksa sprovodio je neodrživi sistem vođenja države đe je bilo samo pitanje dana kada će doći do veće krize. Oligarhijski interesi njegove porodice, kupovanje socijalnog mira davanjem povlastica jednoj klasi i podređivanje ekonomije dnevnoj politici, samo su bili neki od znakova skore propasti Šri Lanke. Niz poteza koji su direktno doveli do krize su bili mjere fiskalne konsolidacije i mjere smanjenja radnih aktivnosti u trenutku nestašice benzina što je rezultiralo smanjenjem stope izvoza te ekspresnim budžetskim deficitom od 6 milijardi dolara. Manjak goriva onemogućio je rad zdravstva, školstva i velikog djela policije, dok je nedostatak kupovine na inostranom tržištu lišio domaće privrednike sredstava za rad. Za zemlju koja je izvozno zavisna od žitarica, konačni udarac je došao kada je iz kabineta Radžapakse došla uredba da se umjesto tada već rijetkog hemijskog đubriva, koristi organsko domaće lošeg kvaliteta. Ovakva odluka je dovela do potpune propasti usjeva i do sljedstvenog pogoršanja društveno političke situacije. Usljed protesta, Radžapaksa je bio primoran da napusti zemlju.

Konačno, bunt naroda došao je u tragično pogrešnom, tj. previše kasnom trenutku. U kratkoročno lagodnom životu zbog nagomilanog duga, malo ko je brinuo o održivosti trenutne situacije. Radnici su dobijali svoje, država je isporučivala socijalnu pomoć, radili su penzioni fondovi, tržište sive ekonomije je bilo namireno, a kasta najbogatijih je takođe uživala pune benefite. Međutim, upravo tada je trebalo da dođe do masovnih protesta i traženja ostavke Radžapakse jer se samo iz pozitivne ekonomske situacije može graditi dugoročni rast. Kako bilo, protesti su počeli tek kada je kriza sa gorivom eskalirala i kada ljudi nisu imali mogućnosti da odu na posao. Tada su protesti postali krvavi i predśednik je donio odluku da otpusti cijeli svoj kabinet kao izraz kompromisa sa demonstrantima. Pominjana privredna kriza dovešće do mnogo žešćih sukoba i odlaska Radžapakse. Strane sile su izbjegavale da pruže podršku bilo kojoj strani. Jedino je G7 izdao saopštenje rekavši da velike sile moraju raditi na servisiranju duga Šri Lanke i time spriječiti dalje propadanje. Sentiment naroda protiv odlazećeg lidera bio je vidljiv na protestima kada su prisutni govorili da je pljačkaški režim konačno pao i da sada mogu raditi ispočetka na oživljavanju mrtve ekonomije.

Trenutni premijer (sedmi mandat) ne izgleda kao uvljerljiva opcija za tako nešto, ali ostaje da se vidi koji će makro kurs izabrati Šri Lanka i da li će uspjeti da se na uštrb regionalnog hegemona vrati na put razvoja. Ovako nešto će sigurno zahtijevati i mnogo više anticipirajući refleks u samom narodu da se ne bi ponovile koruptivne prakse samo sa drugom rukom koja će zahvatati iz državne kese.  

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.