Kako skorašnja politička dešavanja oblikuju dugo postojeće norme © Andrea Ucini

Postoje li danas norme u međunarodnim političkim odnosima?

Globalna panorama
Piše: Luka Nikolić

Teoretičari međunarodnih odnosa se od osvita discipline bore da dokažu šta stoji u temeljima globalnog poretka. Realisti govore o balansu moći i  interesa, anarhičnom egoističkom poretku u kome svaka država brine isključivo o svojoj egzistenciji. Konstruktivisti se bave identitetom i apsolutnom subjektifikacijom međunarodnih odnosa u kome sve postoji ni manje ni više nego onako kakvim ga mi stvorimo. Konačno, liberali barataju žargonom normi, vrijednosti, institucija, kooperacije, svjetske zajednice i vječnog mira. Iako autor ove analize ne vjeruje u moć i značaj normi, one predstavljaju socio-političku činjenicu koju mnogi uzimaju kao bazu dinamike u međunarodnim odnosima. Ovaj tekst je pokušaj da se jednostavno pokaže način na koji skorašnja politička dešavanja oblikuju dugo postojeće norme.

Međunarodni režimi, a pogotovo međunarodni bezbjednosni režimi su napori država da kroz kooperaciju stanu na kraj nekim lošim praksama čovječanstva. Režimi kreirani Ženevskom konvencijom zabranili su mnoga oružja poput dum-dum metka i incendijarne bombe, konvencija u Otavi zabranila je anti-personalne mine, Kjoto protokol je uspostavio režim dekarbonizacije, Pakt o svemiru zabranio postavljanje oružja na nebeska tijela… Dakle, saradnjom među državama uspostavljene su norme i kreirane institucije za njihovo sprovođenje. Jedna od najvažnijih normi koja se danas dovodi u pitanje je neproliferacija nuklearnog naoružanja. Naime, Paktom o neproliferaciji čiji su potpisnici svi akteri sa nuklearnim naoružanjem zabranjena je upotreba u ofanzivne svrhe, protiv neprijatelja koji nema nuklearno oružje i u takozvanim zonama oslobođenim od nuklearnog naoružanja. Od početka invazije na Ukrajinu, Vladimir Putin i njegova koterija generala i civilnih službenika neoprezno govori o nuklearnom oružju kao legitimnoj varijanti ratovanja. To je dovelo do odgovora iz SAD, Kine i Śeverne Koreje koji su takođe podigli spremnost na tu vrstu ratovanja dajući do znanja da je norma validna sve dok je neko ne prekrši. A sa druge strane, norma koju neko prekrši, nije dovoljno čvrsta norma, makar sudeći po poznatoj formulaciji Finemor i Sikink koje govore da je norma zapravo uslov ponašanja nekog aktera.

Ruska invazija na Ukrajinu je udžbenički primjer osvajačkog rata koji nismo viđeli još od 1990. i napada Iraka na Kuvajt koji je za cilj imao isključivo pridobijanje kuvajtske teritorije. U međuvremenu, za trideset godina stvorila se norma koja je isključivala osvajačke ratove kao sredstvo djelovanja u međunarodnim odnosima. Ovo ne znači da ratova nije bilo, masovnih zločina i aspiracija zemalja, pogotovo velikih sila, na druge suverene zemlje. Ipak, u eri stvaranje gotovo stotinu novih država u svijetu, invazija sa teoritorijalnim pretenzijama se nije dogodila. Cilj Putinove invazije bio je ni manje ni više nego osvajanje Ukrajine. Da li bi ta invazija završila kao osvajačka ili bi se ipak stepen niže išlo po receptu sizerena i aspolutne potčinjenosti država-satelita, ne možemo znati. I izgleda da će očigledno ugrožavanje norme o zabrani osvajačkih ratova srećom ovoga puta ostati samo daleki san diktatorskih režima. 

Neoliberalni kapitalizam i slobodno tržište su počeli kao produkt jedne škole razmišljanja o međunarodnoj ekonomiji. Nakon što su prošle test Breton Vudsa u SAD-u i relativno nesrećnu koloniju pretvorile u globalni raj, te dvije kategorije su prerasle u normu za svijet civilizovanih zemalja, tzv. prvog svijeta. Danas, ta je norma ili ugrožena ili je već prestala da važi. Prvi primjer može biti Kina koja u klub velikih sila ulazi kao pseudo liberalna ekonomija bez slobodnog tržišta. Drugi primjer, možda i prigodniji, je Ilon Mask kao simbol generacije ultrabogatih inovatora sa tendencijom da mijenjaju postojeći sistem. Njegova regulacija tržišta putem netržišnih metoda i nekonvencionalni način zarade kroz dobijanje kapitala za koji ne daje dividendu nam dovoljno govore o karakteru post-kapitalističkog sistema uzrokovanog virturealnim monopolskim i monopsonskim tradicijama. Kupovina Tvitera je naskoriji primjer nesuvislog djelovanja s obzirom na prihod koji ta platforma donosi na mnogo načina. A potvrdu ovog stava možete naći svaki put kada uđete na primjer na Gugl mape ili bilo koju platformu kojoj dajete podatke (kapital), a za uzvrat ne dobijate ništa, pa čak bivate primorani to i da platite.  

Posljednja norma u ovoj analizi je da politika pripada političarima kao profesionalna aktivnosti. Pogotovo u zemljama poput Njemačke i Švedske, politika se smatra zanatom za koji osoba mora da zadovolji određene kriterijume. Ipak, danas svjedočimo posvemašnjoj estradizaciji politike. Mnogo je primjera da ljudi ne toliko bliski politici dolaze na liderske pozicije. Krenimo sa Reganom, preko Bepe Grila u Italiji pa sve do Džimi Moralesa u Gvatemali, nije teško uočiti da glasači žele politiku izmjestiti iz norme profesionalizma. Dva događaja u posljednjih pola mjeseca su dodatna potvrda ove teze. Prvo, predśednik Ukrajine Zelenski se iz ratnog rova uključuje u takmičenje za pjesmu Evrovizije, što je nakon hipermedijalizacije Zalivskog rata nepogrješivi indikator kako je politika izgubila svoje staro značenje, pogotovo politika u doba ratnog stanja kada medijski imidž više doprinosi odbrani države nego oružje i drugi kapaciteti. Drugi događaj koji je prekršio normu politike kao profesije su memoari Trampovog bliskog kolege Marka Espera koji u knjizi iznosi povjerljive podatke i tračari o svom bivšem šefu pokušavajući da spere ljagu veoma trome i loše administracije, koja je zamalo američki san pretvorila u noćnu moru. Dakle, memoari kao sekundarna i nepouzdana literatura postaju sredstvo političke borbe i time doprinose nečemu što je Hana Arendt prigodno zvala apsolutna banalizacija. 

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.