20 april – 5 maj 2022
24. april bio je još jedan dan D. Po uzoru na svoje kolege sa Zapadnog Balkana, francuski političari su zadnjih decenija skloni sve izbore promatrati kao referendume o budućnosti zemlje i, skorije, Evropske Unije. Tako je bilo i sada: u lijevom uglu dobri, pošteni, zeleni i moderni Makron; u desnom uglu zla, pokvarena, crveno/bijelo/plava, srednjevjekovna Le Pen. Iako autor ove analize ne bi izašao na te izbore (kao što ne izlazi i teško da će ikad izaći u sopstvenoj zemlji), te se ne bi svrstavao ni na čiju stranu, simplifikacija početnih pozicija je dovoljna da oslika svu banalnost diskursa u predizbornoj kampanji. Legitimna i zdrava borba dvoje političara za vlast se kampanjom seli na teren borbe za dvije vizije Francuske i dvije vizije svijeta. A jedina dva političara koji su imali stvaran uticaj na francusku državu su Napoleon i De Gol. Prije i poslije njih, vrlo je malo bilo onih koji su od borbe za viziju Francuske uspjeli da dođu do stvarne promjene Francuske. Na primjer, najveći domet Miterana bilo je ukidanje crvenog vina za užinu u osnovnim školama, a Pompidua to što je postao medijska zvijezda kada je Stevica Marković razotkrio njegove orgije u kući Alena Delona u čuvenoj “aferi Marković”.
Ali, vratimo se u skoru prošlost. Kada je Makron prvi put pobijedio Le Pen 2017. u drugom krugu sa devastirajućom marginom, svi su bili egzaltirani jer je to bio sami vrh migrantske krize, uzdrmanog eura i sumrak posljedica referenduma o Brexitu. Makron je u maniru pravog političkog centra bulaznio o zelenim idealima multikulturalizma i tolerancije, govorio je kako će politika ući među narod. Veoma ograničen je bio broj disonantnih glasova koji su tvrdili da je Makron zapravo udžbenička figura establišmenta i da je za njega glasalo veoma malo ljudi, a protiv Le Pen ogromna većina. Balibar je tada doveo u pitanje suštinski legitimitet tako izabrane vlasti, a Žižek govorio da je krivica isključivo u dvorištu ljevice, o čemu će malo kasnije biti riječi. Nakon ovih izbora diskurs se značajno promijenio. Sada je sa pobjedničkog skupa ispred Ajfelovog tornja Makron poručio da je svjestan kako je mnogo ljudi glasalo za njega ne zbog programa, već zato što nisu željeli Le Pen. Ko god je slušao intervjue prisutnih sa toga skupa mogao je da se uvjeri kako je izbezumljena omladina došla tu da se uvjeri da njihov spasilac zaista postoji, iz straha da ne zavlada zli duh desnice.
Svi oni se tragično varaju. Desnica već vlada!!! Politički centar danas nije ništa drugo do ušminkana desnica. U tom svjetlu, da povučemo izuzetno ružnu paralelu, izbor između Makrona i Le Pen je izbor između nacističke Njemačke i fašističke Italije. I jedno i drugo je veoma ružno, samo Italija ima ljepše pjesme i u njihovim logorima se bolje ruča. Ipak, nisu desnica i takozvani centar problem ovih izbora u Francuskoj. Problem je konačna sahrana ljevice oličene u duhu sterilnog tehnokrate Melanšona koji će direktno ili implicitno u drugom krugu dati podršku Makronu obrazlažući to skorim parlamentarnim izborima i suprotstavljanjem Makronu na tom frontu. Iako i sam Melanšon zna da bez socijalista i zelenih nema ni najmanju šansu da primiriše bilo kojoj većini. A opet, zeleni će vrlo vjerovatno rađe pristupiti Makronovoj strani, dok su socijalisti u veoma nihilističkom raspoloženju, za sada bez koalicionog potencijala.
Svakako, od Melanšona se i ne očekuje ništa drugo do li politika kontre radi kontre same. Tako će on u kampanji biti protiv EU, protiv razoružavanja Ukrajine, ali će istovremeno biti i protiv nacionalističkog tretmana tih tema. Jedino protiv čega neće biti je da zauzme stranu u političkom rovu kad začuje zov kolega. Jer tako valjda pridaje sebi politički značaj, (ne) shvatajući da ga izborni sistem ograničava upravo na tu i takvu ulogu. Ipak, od jedne grupacije se nije očekivala slična reakcija, a to je navodno radikalno lijevi DiEM 25 Janisa Varufakisa.
Iako kao Grk ne direktno uključen u izbore, kao intelektualac i vođa pokreta dao je analizu francuskih izbora u kojima je precizno utvrdio maligni socio-politički stadijum u kome zapravo Makron i Le Pen idu jedno drugome na ruku stvarajući klimu đe će oni opstajati kao najznačajniji akteri. U svojoj analizi to naziva koluzija. Kako bilo, nakon hirurške dijagnostike problema on konstatuje da je članovima pokreta u Francuskoj savjetovao da ne izlaze na izbore, a da u drugom krugu podrže Makrona, isto kao i 2017. I kao intelektualac i kao političar, Varufakis zaboravlja da je takvim ogavnim davanjem legitimiteta postao mali Melanšon, toliko mali da čak nema ni politički interes u toj računici. Jedini argument koji se navodi je: sjetio sam se svojih crnih i arapskih prijatelja i koliko bi muka imali da Le Pen dođe na vlast. Davanjem legitimiteta gubi sopstveni legitimitet za kritiku procesa jer iznova pristaje da u njemu učestvuje.
Konačno, ne možemo reći ni da je dobro ni loše što je Makron pobijedio. Isto ne možemo reći ni za poraz Le Pen. Ipak, možemo uzeti na sebe luksuz da kritikujemo deformitete pretvaranja izborne kampanje u vitalne nacionalne interese, poistovjećivanje centra i desnice, potpuni nestanak ljevice… Ukratko, da kritikujemo sve ono što čini da je Francuska kući i međunarodno postala status quo čaura, time i konačno gubeći svoj ugled revolucionarne kolijevke.
