Uvijek je interesantno promatrati izbore u Australiji iz više uglova. Prvo, tamošnji izborni sistem je kombinacija britanskih, američkih i kontinentalnih uticaja sa tendencijom da se svake godine sve više komplikuje, pogotovo u legislativnom smislu. Drugo, dinamika političkog života uvijek donese miris promjena čak iako konstituent vlasti ostane isti. Treće, postoje regionalne i globalne posljedice australijskih izbora u trenutnim okolnostima međunarodnih odnosa, počevši od pitanja dekarbonizacije pa sve do tvrde (nuklearne/strateške) bezbjednosti kroz QUAD alijansu i slične aranžmane.
Pred ove izbore održane 21. maja trka je bila nikad neizvjesnija. Početne pozicije bile su jasne: koalicija desnog centra Liberalne partije i Nacionalne partije ušla je u trku za četvrti mandat, dok je glavni protivkandidat bila Laburistička partija koja je igrala na kartu lošeg vođenja države, pogotovo u doba pandemije. Od značajnijih aktera na izbore su izašli Zeleni, populistički One Nation i dosta nezavisnih kandidata. Zastupnici u donjem domu parlamenta birani su po većinskom preferencijalnom izbornom sistemu dok je izbor gornjeg doma bio po proporcionalnom sistemu sa prenosivim glasom. Bez dubljeg zalaženja u detalje izbornog sistema, možemo reći da je laburistički kandidat Entoni Albaneze odnio pobjedu u donjem domu, te je već 23. maja proglašen za premijera. Situacija u gornjem domu nešto je zamršenija, ali se pretpostavlja da Albaneze neće imati neprijateljski nastrojen senat s obzirom da će tas na vagi biti progresivne snage u vidu Zelenih i nezavisnog kandidata Dejvida Pokoka.
Tri su značajne tendencije primjetne na australijskim izborima.
Prvo, konačno je u efektivno dvopartijskom sistemu kreirana i treća strana. Zapaženi izborni rezultati Zelenih i nezavisnih dovoljno govore o tome kako je izborno tijelo sito tradicionalnih podjela političkih mastodonata. Upravo zbog toga je Entoni Albaneze insistirao na promociji zelene agende, fleksibilnijim zakonima po pitanju migracije, unaprjeđenju položaja radnika i ostalih pitanja koja u doba globalnih finansijskih poteškoća interesuju birače. Posljedice takvog pristupa biće nešto manje rigidna dvopartijska podjela i potencijalno dobra platforma za budući razvoj politike lijevog centra.
Drugo, praktično se pokazuje da je jako teško voditi zemlju duži vremenski period kako su to radili predstavnici vladajuće koalicije Abot, Turnbul i Morison u prethodna tri mandata bez zasićenja građana. Demokratski politički mentalitet inače je sklon zdravim promjenama, pa je tako i u Australiji bilo samo pitanje vremena kada će biti podržan čak i nešto manje harizmatičan kandidat drugog bloka poput Albanezea.
Treće, uprkos promjenama na unutrašnjem planu, interesantno je notirati kako u izbornim sistemima poput australijskog smjena na vrhu države ne znači nužno prevelike skretnice u karakteru politika. Ponovo, ovo je odraz intergriteta u politici i etike odgovornosti kada se opšti interes države stavlja ispred ličnog i partijskog interesa. Tako, od Albanezea, iako deklarisanog pacifiste, očekujemo da nastavi saradnju Aukus sa Velikom Britanijom, ali i intenzivira napore da QUAD alijansa proširi bazu djelovanja. Od Albanezea se ne očekuju monumentalni rezultati, već isključivo da prijatnu promjenu ka lijevom centru pretvori u uspješnu i modernu administraciju.