Prognoze o faktorima koji utiču na zemlje u razvoju tokom 2022. godine se razlikuju, ali sve su saglasne da se ranjive države suočavaju sa do sada neviđenom paletom kriza. Od opadajućeg globalnog rasta, povećanja troškova energenata, preko rasta javnog duga, pa sve do pandemije i nestašica hrane, naglašava se potencijal za društvene i političke nestabilnosti. Ipak, prognoze su sklone zanemarivanju obima predstojećih kriza zato što kompleksnost izazova smanjuje sposobnost za sagledavanje posljedica.
Uzmimo vezu između energije, rata i poljoprivrede. Prirodni gas je primarna komponenta u proizvodnji azotnog đubriva. Ekstremne vremenske prilike u 2021. godini dovele su do zatvaranja fabrika u SAD i prije nego što su cijene gasa skočile usljed ruske invazije na Ukrajinu. Rat i sankcije Rusiji, vodećem proizvođaču azota, fosfata i potaša, uticali su negativno na izvoz đubriva, prijeteći da uzdrmaju globalnu poljoprivrednu proizvodnju.
Nakon toga slijedi politička kompleksnost. Narastajući troškovi đubriva i nestašica zaliha znače porast cijena hrane. Prema statistikama UN, zemlje u razvoju predstavljaju 40 posto globalnog uvoza hrane; u 53 zemlje domaćinstva troše gotovo dvije trećine ukupnog prihoda samo na hranu. FAO upozorava da će dalji rast cijena u 2023. godini povećati rizik od gladi. Ako to dodamo na nestašicu hrane, povećanje troškova života samo po sebi predstavlja mogući uzrok socijalnih nemira.
To su posljedice pandemije po društvo. Ekonomisti MMF-a su prošle godine označili visoku vjerovatnoću za post-pandemijsku nestabilnost. Analitičari privatnog sektora su se fokusirali na zemlje sa srednjim prihodom koje su radile na povećanju budžeta za socijalno ugrožene kategorije. Nedostatak sredstava da se sa takvim budžetskim olakšicama nastavi će nužno mobilisati populacije. Šri Lanka i Kazahstan su samo dva primjera promjene režima, a mogu biti samo naznaka još većeg broja.
Nestabilnost može dovesti do jačanja nacionalnih vlada koje će pogoršati probleme. Lijevi ili populistički lideri poput onih u Čileu, Kolumbiji ili na Filipinima već pospješuju nesigurnost kod investitora i međunarodnih institucija. Nezavisno od toga da li su u pitanju neodržive politike, ljudska prava ili životna sredina, akcije takvih lidera mogu povrijediti ekonomije, ukljućujući perspektivu za nalaženje međunarodne pomoći koja će biti neophodna u narednim godinama.
Kent Harrington
. . .
Studenti geografije su upoznati sa konceptom pomjeranja tektonskih ploča i kako smo stigli od Pangeje do današnjih kontinenata kroz procese divergencije i konvergencije koji su trajali više milijardi godina. Istoričari ekonomije takođe studiraju pojave globalne divergencije i konvergencije. Mi se danas nalazimo u novom periodu veoma dinamične divergencije unutar globalne ekonomije. Nažalost, odsustvo sinhronizovanih mehanizama zajedničkog odgovora spram mnogih kriza dovodi do najgorih rezultata za sve zainteresovane.
Disrupcije izazvane pandemijom, lošem omjeru ponude i potražnje i fragmentiranim tržištima se proširuju zbog sve viših cijena energenata, hrane i đubriva, ali i i zbog mjera štednje naprednih ekonomija kako bi se izborile sa inflacijom, što je rezultiralo u većim kamatama i pojačanom pritisku na odnos duga i BDP-a kod zemalja u razvoju. U Africi je preko 30 zemalja doživjelo pad valuta u odnosu na dolar, polovina od njih za više od 10 odsto. Više od 140 zemalja u razvoju je iskusilo pad valute od 2,8 posto, dok su se prinosi na obveznice u prosjeku povećali za 77 baznih poena. Vlade u mnogim zemljama u razvoju nemaju manevarskog prostora da apsorbuju mnoštvo ovih kontinuiranih šokova koji se konstantno pogoršavaju.
Na nivou pojedinca i domaćinstva, kriza ima devastirajuće posljedice. Uvoz hrane u Latinskoj Americi je porastao za 28 posto, u Aziji za 22, u Africi za 15, dok je postotak hrane u potrošačkoj korpi preko 30 posto u Africi i Aziji, a u SAD manje od 10 posto.
Svijet se može vratiti na put konvergencije, oslanjajući se na rast srednje klase u zemljama u razvoju, kroz proces koji georgafi nazivaju subdukcija. Međutim, to će zahtijevati brz pristup koncesionom finansiranju. Dodatna likvidnost će biti neophodna da se zažtiti kvalitet života ljudi, dok njihove vlade budu lansirale nove investicione programe.
Vera Songwe