Nikada nije lako probuditi se uz vijesti da je poslovni model vaše zemlje krahirao. Teško je priznati očigledno: da su vaši politički lideri ili bili obmanuti ili vas lagali kada su vas decenijama uvjeravali da je vaš teško stečeni životni standard siguran. Da se vaša neposredna budućnost sada zavisi od ljubaznosti stranaca odlučnih da vas slome. Da se Evropska unija, u koju ste uložili svoje povjerenje, bavila konstantnim prikrivanjem. Da vaši partneri iz EU, kojima se sada obraćate za pomoć, gledaju na vas kao na zlikovca čija je zaslužena kazna odavno trebala da stigne. Da ekonomske elite u vašoj zemlji i šire traže nove načine da osiguraju da vaša zemlja ostane zaglavljena. Da morate izdržati ogromne, bolne promjene kako biste osigurali da se ništa ne promijeni.
Grci poznaju ovaj osjećaj. Osjetili smo to na sopstvenoj koži početkom 2010. Danas su Njemci ti koji su suočeni sa zidom snishodljivosti, antipatije, pa čak i sprdnje. Koliko god ironično izgledalo, nijedan Evropljanin nije u boljem položaju od Grka da shvati da Njemci zaslužuju bolje; da je njihova trenutna nevolja rezultat našeg kolektivnog, evropskog neuspjeha; i da niko – a ponajmanje napaćeni Grci, južni Italijani, Španci i Portugalci (PIGS (svinje) – kako su nas nekada zvali) – nema koristi da se zlonamjerno raduje.
Sve se okrenulo naopako Njemačkoj jer se njen ekonomski model oslanjao na komparativno visoke plate, jeftin ruski gas i izvrsnost u mašinskom inženjerstvu srednje tehnologije – posebno u proizvodnji automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. Ovo je rezultiralo ogromnim trgovinskim viškovima tokom četiri različite faze posle Drugog svetskog rata: u okviru sistema Breton Vudsa predvođenog SAD, koji je obezbijedio fiksne devizne kurseve i pristup tržištu Evrope, Azije i Amerike; zatim, nakon kolapsa Breton Vudsa, kada se jedinstveno evropsko tržište pokazalo veoma unosnim za njemački izvoz; ponovo nakon uvođenja eura, kada je finansiranje dobavljača otvorilo kapije za robu i kapital koji se iz Njemačke sliva na evropsku periferiju; i, konačno, kada se kineska glad za srednjim i finalnim proizvodnim proizvodima povećala nakon što je kriza eura umanjila potražnju za njemačkom robom u južnoj Evropi.
Njemci se sada polako mire sa propašću svog ekonomskog modela i počinju da vide kroz višeslojnu Veliku Laž koju su njihove elite ponavljale tri decenije: fiskalni suficiti nijesu bili obazrivost na djelu, već monumentalni neuspjeh, tokom dugih godina ultra niskih kamatnih stopa, da se ulaže u čistu energiju, kritičnu infrastrukturu i dvije ključne tehnologije budućnosti: baterije i vještačku inteligenciju. Zavisnost Njemačke od ruskog gasa i kineske potražnje nikada nije bila dugoročno održiva; i to nijesu greške koje se mogu ispeglati.
Tvrdnja da je njemački model bio kompatibilan sa evropskom monetarnom unijom takođe se razotkriva kao lažna. U nedostatku fiskalne i političke unije, EU je uvijek htjela da opterećuje vlade, banke i korporacije mediteranskih članica nenaplativim dugovima, što bi na kraju primoralo Evropsku centralnu banku da bira između toga da pusti euro da umre ili da se upusti u projekat trajnog prikrivanje bankrota.
Njemci to shvataju danas dok posmatraju poremećenu ECB koja je prokleta i ako značajno podiže kamatne stope (što dovodi do implodiranja Italije i drugih) i ako to ne učini (gubeći kontrolu nad inflacijom). Iako posao ECB-a nikada nije trebalo da bude da spašava euro od njegovih pogrešnih temelja, Njemci mogu da vide da su ih njihovi političari lagali njihov ekonomski model može da preživi krizu 2008. sve dok druge zemlje eurozone praktikuju dovoljno štednje. Oni takođe shvataju da je stimulofobija njihovih lidera dovela do trajnog socijalizma za južnoevropske oligarhe, francusko-njemačke bankare i razne zombirane korporacije.
Nekada davno, mi koji smo kritikovali ideju da svaka zemlja eurozone treba da postane kao Njemačka, prigovarali smo da njemački model funkcioniše samo zato što ga niko drugi nije usvojio. Danas, sa prestankom jeftinog gasa i novog hladnog rata Amerike sa Kinom, njemački model je beskoristan čak i za Njemačku. Da, njemački izvoz će se oporaviti, uz pomoć niske vrednosti eura. Folksvagen će prodati mnogo više električnih automobila kada lanci snabdijevanja budu obnovljeni. BASF će se vratiti kada se obezbijede zalihe energije. Ono što se neće vratiti je njemački model: veliki deo Folksvagenovih prihoda ići će u Kinu, odakle dolaze tehnologije baterija, a brdo vrijednosti će se prebaciti iz hemijske industrije u sektore povezane sa vještačkom inteligencijom.
Neki njemački prijatelji polažu nade da će opadanje eura ozdraviti vratili njemački model. Neće. Zemlje niske štednje sa strukturnim trgovinskim deficitom, poput Grčke ili Gane, imaju koristi od devalvacije. Zemlje visoke štednje sa strukturnim trgovinskim suficitom nemaju – sve što se dešava je da siromašniji domaći potrošači subvencionišu bogatije izvoznike, što je upravo suprotno od onoga što je potrebno nemačkoj socijalnoj ekonomiji.
Moja poruka njemačkim prijateljima je jednostavna: Prestanite da žalite. Preskočite poricanje, bijes, pregovaranje i depresiju i počnite da dizajnirate novi ekonomski model. Za razliku od Grka i dalje imate dovoljno suvereniteta da to uradite bez dozvole kreditora.
Ali prvo morate da riješite kritičnu političku dilemu: da li želite da Njemačka zadrži politički i fiskalni suverenitet? Ako žečite, vaš novi model nikada neće raditi u ovoj našoj eurozoni. Ako ne želite da se vratite na njemačku marku, potreban vam je model koji je ugrađen u punopravnu, demokratsku evropsku federaciju. Bilo šta drugo će nastaviti Veliku Laž sa kojom se sada bolno mirite.
Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, lider je stranke MeRA25 i profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini