Bruno Bušić, 1978. u Parizu; Geza Pašti, 1967. u Nici pa Osijeku; Josip Senić, 1972. u Vislohu kod Hajdelberga; Stjepan i Tatjana Ševo, 1972. u San Dona di Piave; Stanko Nižić, 1981. u Cirihu… Spisak ubijenih hrvatskih emigranata na visokim pozicijama je podugačak. Često opravdano opisivani kao ekstremisti, radikali, revolucionari, većina su bili sljedbenici ustaške ideologije kroz NDH Ante Pavelića ili borci za nezavisnu Hrvatsku oslobođenu od komunističke Jugoslavije. Kao i njihovi parnjaci iz četničke emigracije, djelovanjem u dijaspori su agitovali intelektualno, infrastrukturno, finansijski, a ponekad i nasilnim akcijama na rušenju ustavnog i društvenog poretka SFRJ.
Jedna od najvećih organizacija ustaške emigracije bilo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) utemeljeno neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada su zagovornici NDH pobjegli u Australiju, da bi vremenom svoje akcije proširili na Evropu i SAD. HRB je sprovodio i direktne napade na Jugoslaviju kroz tzv. „Bugojansku skupinu“ i grupu „Tolić-Oblak“. Njihov cilj je bio da subverzivnim dejstvom iznutra motiviše ljude na ustanak protiv Titove vlasti, ali djelimično zbog loše organizacije i strahovito efikasnog represivnog civilnog i vojnog aparata Jugoslavije, takvi pokušaji su ugušeni. Osim HRB-a, političko krilo emigracije činio je Hrvatski oslobodilački pokret utemeljen u Argentini direktno od Ante Pavelića, a čiji je ogranak kasnije dospio i u mainstream političku scenu Hrvatske kroz HSP. Takođe, aktivni u emigraciji su bili i Hrvatsko narodno vijeće i Hrvatski državotvorni pokret.
SFRJ se protiv ekstremnih hrvatskih emigranata borila represivnim sredstvima. Kako je navedeno u početku, atentati na vodeće funkcionere i intelektualne motivatore djelovanja raznih organizacija izvršavani su širom Evrope, što je često dovodilo do zahlađenja odnosa Jugoslavije i posebno zapadno evropskih zemalja. Služba zadužena za obradu emigracije bila je Uprava Državne Bezbjednosti, poznata kao UDBA. O karakteru rada te službe dovoljno govori da ni pola vijeka nakon nekih od atentata, izvršioci i nalogodavci još uvijek nisu poznati. Čak i uprkos objavljivanju mnoštva autentičnih dokumenata i presudama čelnicima službe (Perković, Mustač), nikada se nisu pojavili kredibilni zviždači ili dokazi kojima bi se konačno riješila otvorena pitanja.
Jedno od takvih pitanja je i misterija ubistva Stjepana Đurekovića. Ako se za Bušića, Senića i ostale može reći da su bili ideološki motivisani i da je njihovo rano bjekstvo iz Jugoslavije bilo osnova stvaranja ekstremističkih organizacija, za Đurekovića važi upravo suprotno. Naime, disident od NDH, član partizanske gerile i SKJ, student Ekonomskog fakulteta u Beogradu, kasnije je prošao oartijsku i društvenu hijerarhiju i stigao do vrha. Od vlasnika male metalurške fabrike Đureković je postao tokom 70-ih direktor naftne industrije INA. Sa te pozicije on se često sastajao sa političkim vrhom SFRJ i sve je upućivalo da će biti još jedan od uspješnih privrednika politički nagrađenih zbog unaprjeđenja ekonomskog položaja i ugleda Jugoslavije.
Međutim, svega par godina nakon početka njegovih sastanaka sa rukovodstvom, bio je primoran da emigirira u Njemačku. Na današnji dan 1983. pronađen je mrtav u garaži u Volfrachauzenu koja je služila kao ilegalna štamparija jednog hrvatskog lista, a đe je Đureković došao da preda manuskript svog novog teksta. Nađen je sa pet metaka u tijelu, ali i slomljenom lobanjom što je bio rezultat udarca tupim predmetom. U nalazima obdukcije, navodi se da je udarac tupim predmetom bio osiguranje atentatora da meta neće preživjeti, iako je već i prije toga bio mrtav. Broj raznih teorija i upletenih ličnosti koje govore o atentatu na Đurekovića je pouzdan indikator da se radi o najznačajnijem događaju u predmetnom periodu. I zbilja, ubistvom Đurekovića, kao da je došlo do hlađenja emigrantskog pogona, što se naravno može pripisati i približavnaju raspada Jugoslavije kada se djelovanje ovih organizacija usmjerilo na finansiranje stvaranja nezavisne Hrvatske.
Mantra jugoslovenskih službi je bila kako se emigranti ne likvidiraju zbog politike, već zbog terorizma. U slučaju Đurekovića to definitivno ne stoji jer on, iako član hrvatskog državotvornog vijeća u Njemačkoj nije fizički imao vremena da planira i razvija takve akcije s obzirom da je ubijen nakon manje od godinu dana u emigraciji. Jedna od teorija govori da je upravo njegovo političko djelovanje imalo ključnu ulogu. Naime, kroz druženja i sastanke sa vrhom komunističke administracije on je postao svjestan umiješanosti Vanje Špiljka, sina Mika Špiljka, u pronevjere novca. Prema ovom kazivanju Mika Špiljak je naručio atentat kod Staneta Dolanca koji je takođe imao svog interesa u cijeloj akciji.
Druga verzija priče je podstaknuta izvedenim dokazima na suđenju šefovima UDBE Perkoviću i Mustaču kao nalogodavcima ubistva. Tamo je dokazano da je Đureković godinama prije emigracije radio kao tajni agent njemačke obavještajne službe BND i odavao informacije vezano za ekonomski položaj i političke prakse u Jugoslaviji. Kako je svjedočio Vinko Sindičić, operativac UDBE takođe optužen za ubistvo Đurekovića, njegovi šefovi Perković i Mustač su dali nalog da se Đureković likvidira, a izvršilac je bio Krunoslav Prates. U neviđenoj pravnoj farsi, Perković i Mustač su izručeni Njemačkoj i tamo osuđeni na doživotni zatvor. Istu kaznu dobio je i Krunoslav Prates. Kako će kasnije govoriti advokat osuđenih Anto Nobilo, ove presude su stigle iz razloga što je hrvatskim vlastima u demokratskoj tranziciji bilo potrebno da se oslobode tereta Tuđmanovih kadrova poput Perkovića, koji je zaista i odigrao značajnu ulogu u stvaranju post-jugoslovenskog bezbjednosnog sistema.
Konačno, postoji verzija da je hrvatska UDBA unajmila saradnike srpske UDBE Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Gišku da kidnapuju Đurekovića i vrate ga u Jugoslaviju da mu se tu sudi kako zbog rada za njemačku službu, tako i zbog navodne pronevjere par tankera nafte. Kada je otmica pošla po zlu, dvojac je bio primoran da likvidira Đurekovića na licu mjesta. Kasnije će se saznati da je ovaj diskurs imao izvor isključivo u izjavama Arkana za koga je poznato da se volio hvaliti djelima koja je počinio, ali i dodavati neka koja nije na svoju biografiju. Takođe, malo je vjerovatno da bi hrvatska služba tako osjetljivo pitanje povjerila ljudima iz srpskog podzemlja.
Prema kazivanju Nobila, Đureković se u Njemačkoj bavio publicističkom djelatnošću govoreći kako UDBA ne ubija pisce. U njegovom slučaju, to očigledno nije bila istina. Ostaje velika misterija zbog čega je tačno Đureković ubijen. Uprkos pravosnažnim presudama, ne možemo znati ni ko su bili nalogodavci jer je uvijek moguće da su osuđeni samo žrtvovani da sakriju značajnija imena. Konačno, ne znamo ni ko su bili direktni izvršioci jer nikada nisu predočeni dokazi koji bi nedvosmisleno ukazali na to. Stoga, i 39 godina kasnije ostaje nam da čekamo lustraciju i nadamo se kako će mračne stranice jugoslovenske istorije biti rasvijetljene.