Hronika jednog posrnuća Izvor: Media biro

Kotor, bivši grad

In medias res
Piše: Dopisnik (avan)turista

Diskusija o pozitivnim i negativnim aspektima masovnog turizma se obično svede na brigu o interesima ugostitelja i hotelijera sa jedne, a lažno moralisanje gurua nevladinog sektora sa druge strane. Često se pominju posljedice po životnu sredinu, kulturnu baštinu, funkcionisanje privrede, karakter uslužnih djelatnosti… Međutim, krucijalno je ono što se najčešće zaboravlja: sve pozitivne strane turizma anulira nasilna promjena svakodnevnog života lokalnog stanovništva.

Uzmimo Kotor kao paradigmu, vjerovatno po prvi put izbjegavajući da kritikujemo političku dinamiku na lokalu. Stari grad kao biser ljudske civilizacije je potpuno lišen soptvenog duha i mučenički stenje pod čizmama, boroletama, sandalama i bosim nogama ljudi koji ga obilaze. Iako nikad nije bio komunalno uslovan za život zbog poteškoća sa snabdijevanjem vodom, hranom, usljed loših instalacija i vrhunaravne obaveze očuvanja izgleda objekata, danas je stari grad postao veliki hostel (bordel?) sa par hiljada apartmana. Lokalno stanovništvo izbjegava da uđe tamo, a kamoli da se odluči na život. Stari grad je okupiran restoranima, suvenirnicama, kioscima, kladionicama, lakom zabavom, ružnim mobilijarom i inostranim osobljem koje teško da bi napravilo razliku između Kotora i Kotor Varoša. Jer zbilja, masovni turizam razobličava magičnu auru mjesta do neprepoznatljivosti.

Desetine hiljada ljudi bezglavo jurišaju sa kruzera gubeći u kružnim turama pojam o značaju destinacija. Njihovi izleti krojeni su prema diktatu maksimizacije profita, a minimalizacije lokalnog iskustva. Ipak, mnogo je veći problem da li je u Kotoru moguće dobiti lokalno iskustvo? Betule su postale authentic pub-ovi (koji su neautentični počevši od svog engleskog opisa pa do zadnjeg sifona u sanitarnom čvoru), portuni umjesto prilike za udvaranje prilike za konzumiranje narkotika, gavice su prešle u girice, bevanda u vino sa vodom, a razgovor sa lokalcem u razgovor sa prodavcem. Van patetične nostalgije za prošlim vremenima, ništa manje posranim, Kotor je vjerovatno jedino mjesto na moru đe je kilogram ribe koja se lovi na deset metara od konobe, deset puta skuplji od kilograma mesa koje se uvozi sa lokacija dalekih po deset hiljada kilometara. Jer se riba brendirala kao „riblji specijaliteti“… Kotorska istorija turističkog beščašća proteže se do beskonačnosti.

Život Kotoranina je život turiste. Jedina razlika je što lokalac mora da trpi deset mjeseci tragične i depresivne praznine kad stranci odu. Dok prosvijećeni lokalac ne može spoznati veću prazninu od one tokom turističke sezone. Ali takvih je sve manje, odlučili su da se posvete označiteljima sprženog grada tipa „boat tours“, „Kotor open tour“, „hop on hop of“, „national cuisine“. Sve se u konačnici svelo na: đe se ja tu vidim? Neregulisano izdavanje privatnog smještaja, neregulisan rad ugostiteljskih objekata, zagađenje bukom na svakom ćošku, građevinski radovi kad im vrijeme nije, privatizovanje mora i obale, samo su neki od primjera kako se preduzimljivi lokalci „vide“. Pritom zaboravljajući da ne žive u gradu u kom su rođeni, već u palanci čije su prirodne ljepote samo nepodmitljivi ali uzaludni svjedok posrnuća.

Ali koga više briga za cijelu priču. Život teče u laganom ritmu, degenerisane generacije uče od degenerisanih roditelja da je uklapanje u prosječnost društva vrhunski ideal života. Nove tehnologije su dodatno otupile duhovnu oštricu, politika i crkva su na zajedničkom zadatku trpanja u torove, a apatija zlatni standard ponašanja odgovornog građanina. U takav svijet se dostojno i doslovno uklopio i Kotor kao nekadašnji gospodin grad, danas ništa drugo do ispodprosječna mašina za generisanje profita. Svi mi zajedno kao čuvari fiskalne kase, ponekad malo zagrabimo, pa dok se bude davalo. Kad presuši izvor, onda ćemo svi zajedno da izvršimo harakiri ili se prezujemo u opanke i vrnemo odakle smo nekad davno i plemenito došli. Tada će se moguće štampati knjiga u kojoj će pisati: bio jednom jedan grad…

A Kotor će ostati prebivalište svog jedinog i najvjernijeg stvora, vječitog zatvorenika, puža latinskog imena clausilia catharensis. Zatvorenika sa najljepšim zatvorom na svijetu!

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *