Izvor: Shutterstock

Moramo se pogledati u ogledalo

KolUMnična Borba
Piše: Petar Špadijer

Ovih dana, iz poštovanja prema stradalima, nijesam htio da napišem ni slova. Osjećao sam da je to nemoralno i degutantno. Danas se, pak, moramo pogledati u ogledalo. Posljedice smo vidjeli, a odavno smo propustili da liječimo uzroke, djelujemo preventivno.

Užasni zločini poput ovog, nažalost, dešavaju se. Ako imamo sreće, o njima ćemo gledati na vijestima iz svijeta. Ako nemamo, desiće nam se 12. avgust. No, želimo li biti iskreni, moramo priznati da sjedimo na buretu baruta sa (uz perverzno zadovoljstvo) upaljenom šibicom. Varamo se ako mislimo da nijesmo krivi za zločin.

Jer, mi smo društvo čiji su temelji:

– Kult oružja, đe čo’jek i domaćin nije čovjek ako u dom nema oužja. Nemali broj stradale djece najbolje potvrđuje besmisao ove potrebe;

– Prihvatanje neobrazovanosti, gdje je standardno razmišljanje da od knjige se ludi, a da je „svaka rovačka baba mudrija od doktora nauka“ (lupi jednom jedan akademik i ostade živ i živahan);

– Kult mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage i lažnog i isforsiranog autoriteta.

– Kult tradicionalizma, đe je važnije da udovoljimo našoj iščašenoj percepciji predačkih težnji nego da potomcima obezbijedimo dostojan i siguran život;

– Autoritarna svijest, đe se klanjamo i puzimo pred nadređenim a ugnjetavamo podređene;

– Navijački mentalitet, đe je čitav svijet podijeljen na “naše”, čiste i dobre i “njihove”, prljave i zle;

– Nepoznavanje svojih (ali i tuđih) prava, kada nismo svjesni da je sve na ovom svijetu regulisano nekim zakonom i da se tog zakona svi moraju pridržavati, pa i država. U prvom redu država.

– Praznovjerje, đe se ne vjeruje u Boga, već se bojimo od popove kletve, đe je važniji kompulsivno-opsesivni slijed radnji nego ljubav prema bližnjem svom;

– Hronično odsustvo kritičke misli, đe su stavovi generacijama betonirani i mijenjaju se samo ako ih čitavo “krdo” promijeni;

– Kult laži, đe se lažemo svi odreda i u krug, bez kraja i konca, da smo najbolji, najljepši, napametniji, najčistiji. A nijesmo;

– Hronično odsustvo tolerancije, đe smo spremni da uništimo svakog ko je po bilo kom kriterijumu drugačiji od nas. Što je takva grupa manja i nezaštićenija, to smo uporniji i suroviji u njenom uništenju;

– Nesposobnost saosjećanja, neimanje stida, odsustvo morala, a što smo gledali prethodnh dana, i kroz cetinjsku tragediju i kroz žrtve u saobraćaju i kroz šumske požare, gdje je bio jezivo i nedopustivo velik broj regovanja punih zluradosti i seirenja nad tuđom nesrećom…

Tu su, da ne zaboravim, političke elite (čuš, “elite”) koje dobro znaju što neće i s kim neće, koje su čitavu zemlju zarobili u permanentnom predizbornom stanju, koje su od građana napravili amorfno izborno tijelo, koje su kao osnovnu društvenu vrijednost utemeljili osrednjost, osionost i nekompetentnost, a što im omogućava beskonačne cikluse obećanja-izbora-uhljebljenja.

Izlaza ima. On će biti dug, bolan, zahtijevati odlučnost, odricanje i, u prvom redu, poštenje. A da li ćemo mi imati želje i kapaciteta za tako nešto, veliko je i mučno pitanje?

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.