Izvor: The Economist
Prije šest mjeseci Rusija je napala Ukrajinu. Na bojnom polju vodi se rat iscrpljivanja duž linije fronta od hiljadu kilometara smrti i razaranja. Osim toga, bijesni je još jedna borba – ekonomski sukob žestine i obima kakav nije viđen od 1940-ih, dok zapadne zemlje pokušavaju da osakate rusku ekonomiju od 1,8 biliona dolara novim arsenalom sankcija. Efikasnost ovog embarga je ključna za ishod ukrajinskog rata. Ali to takođe otkriva mnogo o kapacitetu liberalnih demokratija da globalno projektuju moć do kasnih 2020-ih i kasnije, uključujući i onu protiv Kine. Zabrinjavajuće je to što rat sankcijama za sada ne ide onako kako se očekivalo.
Od februara Amerika, Evropa i njihovi saveznici pokrenuli su neviđenu salvu zabrana koje pokrivaju hiljade ruskih firmi i pojedinaca. Polovina ruskih deviznih rezervi od 580 milijardi dolara je zamrznuta, a većina njenih velikih banaka je odsječena od globalnog platnog sistema. Amerika više ne kupuje rusku naftu, a evropski embargo će u potpunosti stupiti na snagu u februaru. Ruskim firmama je zabranjeno da kupuju inpute od motora do čipova. Oligarsi i zvaničnici se suočavaju sa zabranama putovanja i zamrzavanjem imovine. Američka operativna grupa “KleptoCapture” zaplijenila je superjahtu na kojoj je možda bilo Faberžeovo jaje.
Osim što zadovoljavaju zapadno javno mnjenje, ove mjere imaju i strateške ciljeve. Kratkoročni cilj, barem u početku, bio je da izazove krizu likvidnosti i platnog bilansa u Rusiji koja bi otežala finansiranje ukrajinskog rata i time promijenila podsticaje Kremlja. Dugoročno gledano, namjera je da se naruši proizvodni kapacitet i tehnološka sofisticiranost Rusije, tako da bi, ako bi Vladimir Putin težio da napadne drugu zemlju, imao manje resursa pri ruci. Konačni cilj je odvratiti druge od ratnog huškanja.
Iza takvih ambicioznih ciljeva krije se nova doktrina zapadne moći. Unipolarni trenutak iz 1990-ih, kada je američka nadmoć bila neosporna, odavno je nestao, a apetit zapada da koristi vojnu silu je oslabio od ratova u Iraku i Avganistanu. Činilo se da sankcije nude odgovor dozvoljavajući zapadu da demonstrira moć kroz svoju kontrolu finansijskih i tehnoloških mreža koje su u srcu ekonomije 21. vijeka. Tokom proteklih 20 godina one su se koristile da kažnjavaju kršenje ljudskih prava, izoluju Iran i Venecuelu i ometaju kompanije kao što je Huavei. Međutim, ruski embargo podiže sankcije na novi nivo sa ciljem da osakati 11. najveću svjetsku ekonomiju, jednog od najvećih izvoznika energije, žitarica i drugih dobara.
Kakvi su rezultati? U periodu od tri do pet godina izolacija od zapadnih tržišta će izazvati haos u Rusiji. Do 2025. petina civilnih aviona mogla bi biti prizemljena zbog nedostatka rezervnih dejlova. Nadogradnja telekomunikacionih mreža će se odložiti i potrošačima će nedostajati zapadni brendovi. Dok država i tajkuni zapljenjuju zapadnu imovinu, od fabrika automobila do Mekdnaldsovih radnji, sve privlačniji će kroni kapitalizam. Rusija gubi neke od svojih najtalentovanijih građana, koji će ustuknuti pred realnošću diktature i perspektivom da njihova zemlja postane benzinska pumpa za Kinu.
Problem je u tome što nokaut udarac nije zadat. Ruski BDP će se smanjiti za 6% 2022. godine, smatra MMF, mnogo manje od pada od 15% koji su mnogi očekivali u martu ili pada u Venecueli. Prodaja energije će ove godine generisati suficit na tekućem računu od 265 milijardi dolara, drugi po veličini u svijetu posle Kine. Nakon krize, finansijski sistem Rusije se stabilizovao i zemlja pronalazi nove dobavljače za neke uvozne proizvode, uključujući Kinu. U međuvremenu u Evropi, energetska kriza može izazvati recesiju. Ove nedjelje cene prirodnog gasa porasle su za dodatnih 20% pošto je Rusija smanjila zalihe.
Ispostavilo se da sankcije kao oružje imaju nedostatke. Jedno je vremensko kašnjenje. Blokiranje pristupa tehnologiji koju Zapad monopolizuje daje efekat godinama kasnije, a autokratije su dobre u apsorbovanju početnog udarca embarga jer mogu da upravljaju resursima. Zatim postoji povratni udarac. Ne treba željeti da Putin zavrne gas. Najveća mana je što potpuni ili djelimični embargo ne sprovodi više od 100 zemalja sa 40% svjetskog BDP-a. Uralska nafta teče u Aziju. Dubai je prepun ruskog novca i možete letjeti sa Emiratesom i drugima u Moskvu sedam puta dnevno. Globalizovana ekonomija je dobra u prilagođavanju šokovima i prilikama, posebno zato što većina zemalja nema želju da sprovodi zapadnu politiku.
Stoga bi trebalo da odbacite sve iluzije da sankcije zapadu nude jeftin i asimetričan način da se suoči sa Kinom, još većom autokratijom. Da bi odvratio ili kaznio invaziju na Tajvan, Zapad bi mogao da zauzme kineske rezerve od 3 biliona dolara i odsječe njene banke. Ali, kao i sa Rusijom, malo je vjerovatno da će kineska ekonomija propasti. A vlada u Pekingu bi mogla da uzvrati tako što će, recimo, ostaviti Zapad bez elektronike, baterija i farmaceutskih proizvoda, ostavljajući Volmartove police praznim i izazivajući haos. S obzirom na to da više zemalja zavisi od Kine nego od Amerike kao najvećeg trgovinskog partnera, sprovođenje globalnog embarga bilo bi još teže nego sa Rusijom.
Umjesto toga, lekcija iz Ukrajine i Rusije je da suočavanje sa agresivnim autokratijama zahtijeva akciju na nekoliko frontova. Tvrda moć je neophodna. Demokratije moraju da smanje svoju izloženost tačaka gušenja prema protivniku. Sankcije igraju vitalnu ulogu, ali Zapad ne bi trebalo da dozovoli njihovu proliferaciju. Što se zemlje više plaše zapadnih sankcija sjutra, to će manje biti spremne da nametnu embargo drugima danas.
Dobra vijest je da se, 180 dana nakon invazije, demokratije prilagođavaju ovoj realnosti. Teško oružje se sliva u Ukrajinu, NATO jača granice Evrope sa Rusijom, a Evropa obezbjeđuje nove izvore gasa i ubrzava prelazak na čistu energiju. Amerika smanjuje svoju zavisnost od kineske tehnologije i poziva Tajvan da poboljša svoju vojnu odbranu. Kvaka je u tome što svaka autokratija, a ne samo Kina Si Đinpinga, takođe proučava rat sankcijama sa Rusijom i zauzeta je učenjem istih lekcija. Ukrajina označava novu eru sukoba 21. vijeka u kojoj se prepliću vojni, tehnološki i finansijski elementi. Ali to nije era u kojoj Zapad može pretpostaviti da ima prevagu. Niko se ne može suprotstaviti agresiji samo kroz dolare i poluprovodnike.