Piše: Marija Jovanović via Facebook
Da nije “pao” DPS prije dvije godine na državnom nivou, možda bih donekle razumjela euforiju i neki optizmizam povodom rezultata, ali mi se ovako odista nešto ne uklapa. Vjerujem da radost dolazi od struktura known as “new age dps-ovci” koje vide priliku za ostvarivanje nekih ličnih interesa npr. zaposlenja.
U suprotnom, ako to nije neki lični ili partijski interes (opet lični), morao bi da se prelista onaj šifrarnik F dijagnozi. There can be da je zbog neke “pravde” ali kako navedoh, to je fiktivna kategorija, te euforija uslijed nečega što nije stvarno (a što se gledalo i gleda dvije godine) opet potpada u ovaj šifranik.
Mami i tati mi se povećala penzija. Da je nijesu zaradili i da im nije odbijano za tu istu penziju cijeli radni vijek, možda bih se nekome i zahvalila.
Jedan dan, možda, će DPS da prestane da bude parametar svih zala koje su zadesile Crnu Goru (jer nije) i da se preuzme partijska i lična odgovornost. Da se prestane sa iscrtavanjem fresaka i idealizovanjem ljudi koji rade državnu administraciju i preusmjeravaju pare od naroda za narod. Jer je to onako kako treba da bude. I da se glasa ZA, a ne protiv. Zbog toga što se pristajalo na bare minimum, što je neđe i nekako uvijek gore i što nas “ovi makar ne kradu”, nam nikad bolje nije ni bilo.
Promjene su spore i bolne, kažu.