Voglio vivere in una città
Dove all'ora dell'aperitivo
Non ci siano spargimenti di sangue
O di detersivo
Fabrizio de Andre, La Domenica Delle Salme
Najveći italijanski kantautor de Andre je u revolucionarnoj epopeji pjevao o sistematskom progonu boraca za ideju Italije i pobjedi fašista u navodno antifašističkom društvu. Zvuči poznato, reklo bi se… Gorenavedeni citat preveden kazuje: želim da živim u gradu đe se u doba aperitiva (period prije večere) ne proliva ni krv ni deterdžent. Da li je Crna Gora nakon jučerašnjih izbora dobila gradove u kojima se više simbolički neće prolivati krv i u kojima ponovo simbolički neće biti potrebe za deterdžentom? Iako svaka vlast kvari i naša je obaveza kao intelektualaca da budemo protiv svake, postavlja se pitanje svrsishodnosti bivanja trećim putem u zemlji zarobljenoj, ne kako to Vijesti pokušahu da plasiraju između dva zla, već u jednom zlu. Neki će to zlo nazvati partitokratija, drugi klijentelizam, treći podanički mentalitet. Ja ne bih išao toliko ‘duboko’ zato što je veoma teško roniti u plitkoj vodi. Biti analitičan spram društveno-političkih deformiteta u Crnoj Gori je isto što i diviti se bogatstvu boja na Maljevičevom ‘Crnom kvadratu’. Prosto rečeno, preseravanje.
Dva su ključna faktora od kojih sve počinje i đe sve uvire: država i populacija. Crna Gora ka’ država kontinuirano pokazuje da ne postoji uprkos svečarskom činu referenduma i ponosnoj istriverskoj erekciji. Kako je govorio Miro Vicković: nije država zvečka u rukama đeteta, nije država torta pa da vam je neko donese na tacni. Nama je država bukvalno servi(si)rana, a mi svakog dana ponizno pokazujemo da je nismo ni zaslužili. Upravljanje tom državom od metafore sa dječjom zvečkom jedino dijeli fakat da dijete i kad nešto slomi nema lošu namjeru. U namjere onih koji nas vode za ruku dok im mi kličemo kao RUKOvodiocima nebrojeno puta smo se uvjerili, počevši od najljepšeg zatvora na svijetu, preko formule prvo država pa onda demokratija, sve do suvremenih performansa marke ekonomski rast baziran na kreditnom zaduženju. Neki od mojih prethodnih tekstova govorio je o misteriji izbornog procesa i zašto ljudi glasaju u Crnoj Gori u uslovima nepostojanja države. Međutim, svaki izborni ciklus pokaže da je vajna demokratska tekovina izbora izvor legitimiteta za opstanak Crne Gore. Čak i priča o urušavanju države ako pobijedi jedna strana čini samo drugu polovinu istog narativa sa konačnom porukom: molimo ve, glasajte da bi postojala Crna Gora. U takvom obrnutom uzročno posljedičnom nizu logično je da su izbori samo dekor, bezvrijedna praksa sa uvijek istim rezultatima pretočenim u različite skraćenice.
Sve i da se pomirimo sa nepostojanjem države, anarhistički prionemo na radikalne eko-socijalne koncepte Mareja Bukšina i političku ekonomiju Kornelijusa Kastorijadisa, dolazimo do problema da je i postojanje populacije samo iluzija. Skup pojedinaca ne čini nužno grupu ljudi. Društvo je uvijek manje ili više od zbira populacije. Postoje određene karakteristike kolektiva koje čine tu razliku. U Crnoj Gori ih je veoma teško prepoznati. Izbori 1996. i 2022. (bez obzira što su jedni parlamentarni, drugi lokalni) znače dvadeset i šest godina protoka vremena, iskustava, pouka, jačanja kolektivnog nesvjesnog. Na izborima 1996. pobijedio je još uvijek zajednički DPS. Na izborima 2022. pobijedili su većinski neki koji se ne zovu ni DPS ni SNP. I tu se sve razlike završavaju. Ostalo je uvijek isto. Ako ne izađeš tvoj glas ide DPS-u, bolje je izaći pa prekrižiti listić nego apstinirati, važno je ne prosipati glasove na male partije koje ne mogu preći cenzus, DPS: mi smo na braniku i glasajte da niko ne izgubi, ostali: mi smo na braniku, glasajte da DPS izgubi, NVO sektor: nikad bolja izlaznost, biće komplikovano formirati vlast… Identične priče, ozračje, mudrosti, procesi, rezultati, sve toliko isto da počinješ razlike primjećivati tamo đe ih nema. I kada pakao malih razlika biva prenesen na konstitutivnu ravan, društvo počinje da se pretvara u skup pojedinaca, dokazujući sopstvenim djelovanjem da postoji isključivo kao mit.
Ali da zanemarimo ove pomalo mistične i hermetične primjedbe, upalimo noćas ponizno RTCG i zajašimo na talasu promjena. O izlasku iz političke krize koja traje već milenijumima bez pauze, govoriće najbolji među nama: Seja Sadiković poznat kao Amanpur sa obale Lima, nadbiskup barski i profesor povremeni srednjoškolski Stefan Đukić, i izvjesna manje poznata dama Milena B. iz kafkijanski obdarenog CEDEM-a. Ko noćas ne pogleda jednomisleću i jednojezičnu emisiju ‘Naglas’ dabogda mu oduzeli pravo da odlučuje o sudbini Crne Gore na idućim izborima! Sutra naravno ne zaboraviti ‘Reflektor’, a u četvrtak spuštenija gaća ‘Načisto'… Dopisnik toliko promjena ne može podnijeti. Pitanje je da li mu može pomoći i terapeut Zlatko Paković. Jer mi ne sanjamo TV Dnevnik, mi ga već odavno živimo. A svaki put kad pogledaš na sat, u bilo koje doba dana ili noći, piše 19:30, javlja se Biljana Stanković, dok dežurna držačica mikrofona čeka da član OIK izađe iz toaleta mjesne zajednice Bijelo Brdo… Da bi crnogorsko društvo izašlo iz ove permanentne farse, nužno je da prihvati sopstveno nepostojanje. Tek oporavljeno društvo moći će konsenzusom da stvori funkcionalnu državu. I tek takva kombinacija daće nam priliku da zaboravimo i na državu i na društvo, i konačno krenemo da živimo život umjesto TV dnevnika!