Unazad nekoliko godina, postala je popularna teza da je javna scena u svijetu ušla u fazu populističke politike. Da li je izraz “populizam” samo eufemizam za desničarske ili desne struje (koje, uzgred, jesu sve eksplicitnije) ili je samo u pitanju lijeni pokušaj objašnjenja fenomena Zasićenja od pravca kojim se već (pre)dugo vuku globalni svjetski tokovi na ovoj zapadnoj hemisferi? Šta je to do sada (bilo) lijevo, šta je bio centar? Naročito: ako dolaze naprijatelji demokratije koji obećavaju Nerealno, kako su onda ovi koji su, decenijama, kao Prijatelji Demokratije, Realni i Demokratski, postali nepoželjni i u razvijenijim društvima? Kakvu Realnost ostavljaju? Kakav svijet su ostavili za sobom, ako uopšte “odlaze”? (Spoiler: Ne odlazi tu niko, svi ostaju tu, skupa, i lijepo se igraju!)
Tek, i u malenoj Nadrealnoj nam državi, promptno su se prihvatili ove teze oni čija se duga, bahata i neobuzdana vlast ovih sezona neumitno urušava. Oni koji dolaze na njihovo mjesto naravno da ne donose velike promjene, oni dolaze iz već postavljene Matrice i slične Škole mišljenja, škole koja se ne odriče svima zajedničkog principa lične koristi i privilegija. Za velike promjene potrebne su velike ideje i takvi ljudi. Metaforički, potrebno je i neko Veliko vrijeme. Svijetli primjeri. Promjena kao eksces u beskrajnom nizu Istog. Ali… Trulež, što bi terminološki istinito rekao On. U početku svakog Uspona (vlasti) uvijek bješe neko Reformsko obećanje – neki smo i tu smo priču, možda, naučili.
Ekonomski stručnjaci establišmenta ovih dana se upinju da objasne kako Crna Gora srlja u propast pod populističkim obećanjima nekih novih partija o većim zaradama i drugim primanjima. Time se, valjda, želi ukazati na zločin obećavanja nemogućeg, žele se ustvari poručiti dvije stvari.
Prva, da je siromaštvo i centralno-afrički prosjek na kojem smo do sada decenijama jedrili – naše prirodno, sasvim realno stanište, okruženje na koje smo navikli baš kao i pelikani na Skadarskom jezeru, a sve obavezno da bude pozdravljeno kao napredak “od naših Partnera”. Kriza je, dakle, nužnost na koju se, ni krivi ni dužni, kao društvo moramo navići i strpljivo čekati bolja vremena. Nejednakosti i ekstraprofiteri nijesu ni u razvijenom svijetu novost, a mi svakako težimo da budemo taj i takav Svijet i da igramo po (za nas) zadanim pravilima.
Ne objašnjavaju Stručnjaci, međutim, kako je ekonomski i teorijski moguće da oni koji formalno vode jednu od najsiromašnijih država Evrope, ili su njeni visoki zastupnici, kako dakle oni mjesečno primaju pet do deset puta više novca od onog što je stvarni prosjek (da ostanemo samo na primanjima, bez beskrajnih “povlastica”), ako novca za povećanje standarda običnih građana hronično nema? To su laička pitanja naivnih i neupućenih u pravila ekonomije; pitanja na koja jednako ćute, dobro ušuškani i obezbijeđeni, i predstavnici vlasti i predstavnici parlamentarne opozicije (prošli i sadašnji, izvjesno i svi budući).
Sjećate li se slučaja da 81 čovjek u Skupštini jedinstveno podigne ruku ZA ili PROTIV nečega? Desilo se: Odluka o povećanju ličnih primanja poslanika ujedinila je arhineprijatelje. Bez rasprave – ZA. Niko se nije ni uzdržao od ove kolektivne bahanalije.
Za svako ovakvo, naivno zapažanje iskoči na ekranu po pet ekonomskih analitičara, koji će strpljivo objašnjavati, za neuke, da su Grabež i Pljačka ustvari bili loša investicija države, a da je golo siromaštvo većine stanovnika odraz nesigurnosti na svjetskom tržištu. To su te čudne i nerazumljive zanimljivosti ove “take the money and run” ekonomije koja se vodi sa Vrha.
Druga, baš tragikomična stvar – poruka da, kako tamo vole reći, “magistralne” stvari u vođenju politike i održavanja sistema moraju ostati Nepromijenjene. Jer Ili-ili je situacija. Integracije, standardi, reforme, pravila, mapa puta, Bogu božije, Caru carevo, Vlastodršcima upravljanje, Međunarodnom Investitoru – Naša ledina…
U bogatijim društvima Crna ovca može prodati svoje runo određenim društvenim grupama. Recipročno, Crna ovca od Crnogorca mora životariti bez novca. Takva se rodila i tu pomoći nema. Efekti Crnog crnogorskog Brava. Šišanje koje se sudbinski ne može izbjeći.