Svaki slikar koji je iole meštar od zanata će reći da je nasmijan čovjek jedan od najzahtjevnijih zadataka u realizmu portreta. One antičke maske sa izrazom osmijeha, ili čuvene maske starih Mletaka, na kojim jedva titra smiješak, otkrivaju nekakav zagonetni izraz zaleđenog užasa, nikako radosti (dobar primjer za takvu upotrebu maski je Kubrick-ov film Širom zatvorenih očiju, sekvence pod maskama u dvorcu).
Likovna umjetnost često je inverzija same stvarnosti. Da Vinci-jeva Mona Lisa je slika van vremena, između ostalog, jer je osmijeh iznad zanatskih zakonitosti podražavanja. Veselosti je često, i u stvaralaštvu i u životu, lako i efektno dati ironijsku notu.
U performativnoj umjetnosti, stvari stoje malo drugačije. Legendarni francuski filmski komičar, Fernandel, zauvijek će ostati zapamćen u istoriji filma po svom osmijehu. U živoj, pokretnoj umjetnosti tijela, na filmu ili u pozorištu, smijeh i osmijeh, naravno, imaju potpuno drugačiju funkciju od one na slikarskom platnu ili na nekom kipu. Joker u filmu Batman nije slučajno maska koja se smije – bazirano je to na ovakvim psihološkim zapažanjima. Bez maske, ma kako ružno ljudsko lice bilo, efekti užasa ne bi bili ni blizu onako sugestivni kao što to jesu u nepomičnoj likovnosti maske.
Jedan od najpoznatijih slikara poslije renesanse kojem je uspjelo da prenese osmijeh kao psihološko stanje, a da zanatski rezultat nema, bar malo, groteskne crte, bio je Frans Hals Stariji (1582-1666), holandski majstor Zlatnog doba (koje nije previše slično sa ovim sadašnjim crnogorskim Zlatnim dobom na zalasku, uzgred rečeno). On je majstorski slikao nacvrcane trgovačke putnike ili seoske šiparice, gotovo fotografskom uvjerljivošću. Na tim platnima, nasmijani ljudi često imaju onu zagonetnost i nostalgiju, kakve imaju stare fotografije regruta uslikanih pred odlazak na front, spontane fotografije razdragane djece ili neki porodični portreti.
Kod slikara savremenog doba, poput kineskog slikara Yue Minjun-a, rabi se upravo ironijska i groteskna, karikaturalna funkcija naslikanog smijeha ili ljudi koji se smiju. Kod njega to naravno ima i političku, socijalnu i civilizacijsku poruku – imperativ sreće po svaku cijenu i ljudi uvijek veseli i zadovoljni u današnjoj civilizaciji visoko su na listi marketinških zahtjeva…
Ona duboko urođena vrsta nelagodnosti prilikom poziranja za fotografiju – iako često nepriznata – dolazi iz tog ljudskog, ukorijenjenog straha od nepomičnosti, od zaleđenosti. Sa druge strane je zadovoljstvo uhvaćenog trenutka. Negdje između te dvije emotivne tačke nalazi se sama umjetnost: između nelagode i zadovoljstva.
P.S.
Ako je sve ovo teorijski poznato, samo još jednom, želim da se vratim na lokalni primjer, već po svemu lošem čuvenog nikšićkog spomenika Narodnom heroju Ljubu Čupiću. Kad bi to imalo smisla, postavio bih pitanje autoru: zašto je Ljubo morao biti predstavljen sa osmijehom? Ako već apstraktni spomenik ne bi bio dovoljan realističnom ukusu brkatih Crnogoraca, zašto onda, prosto, Ljubo Čupić nije mogao biti predstavljen bez osmijeha, te naravno, na nekom drugom mjestu u samom gradu? Na primjer, ispred zgrade Starog pozorišta, gdje mu je bilo suđenje i odakle je odveden u smrt? A, da: nema više zgrade Starog pozorišta – srušili su je oni isti Antifašisti koji su mu podigli spomenik!
Da li bi taj “nenasmijani” Ljubo bio nedovoljno uvjerljiv, da li bi mu to oduzelo na veličini? Ne, to bi, naprotiv, bila jedna velika paradigma junaštvu, slobodi i dostojanstvu, bez banalnog kiparskog podražavavanja portreta sa svjetski poznate fotografije. Originalni spomenik heroju, međutim, nije moguć u društvenom uređenju koje svaku samosvojnost i originalnost malo gleda ispod oka, a malo više je i prezire.
Sjetim se, ipak, čitave priče oko samog planiranja, naručilaca, konteksta, namjere i ljudi koji odlučuju kako treba da izgleda naš savremeni životni prostor. Uloge jesu davno podijeljene, ali se ovoj predstavi ne vidi kraj.