Na ovom portalu, predominantno iz moga pera, pojavio se veliki broj tekstova sa glavnim likom – emisijom ‘Načisto’. Ovoga puta caru carevo, a Petru Petrovo, nećemo govoriti o samoj emisiji, voditelju ili medijskoj kući, već ćemo zbilja uroniti u sadržaj emisije. Disclaimer: predmetnu emisiju sam pogledao od početka do kraja što se nije desilo još od prve sezone emitovanja. Možda zato što Milan Popović lijepo govori i izražava se na višem nivou od standardnih proletera iz skupštinskog prasadarnika. Ipak, upravo je intelektualni nivo gosta jako teško povezati sa jednoiposatnim posrnućem u ostrašćenost, pristranost, tendencioznost, na momente i otvoreni šovinizam.
Za početak je interesantno notirati par izjava Popovića o samom sebi. Naime, makar dvadeset puta je rečenice dopunjavao sa ‘ja kao profesor’ i ‘kao profesor Univerziteta’ kao da je to samo po sebi vrlina. Univerzitet Crne Gore nije visoko obrazovna institucija nego javni toalet odsutan sa svih svjetskih mapa. To što par pojedinaca održava publicističku aktivnost, nikako ne znači da je biti profesor u toj arhi-pojati nešto vrijedno pažnje. Na tom tragu, po nastupu Popovića nije se dalo zaključiti da suvereno vlada akademskom materijom jer brkati profesorsku i aktivističku priču dovodi do toga da naučno saznanje svedemo na nivo produhovljenog šupljiranja. Tako Popović kaže da je on učio teoriju svjetskih sistema od Valerstina, da nije mainstream i da je pobornik anarhosocijalizma, a svega par sekundi kasnije takođe kao profesor izloži najrigidiniju šešeljevsko-amfilohijevsku retoriku o Crnoj Gori kao mjestu aparthejda za Srbe. Iako je dozvoljeno i poželjno da akademici budu i politički aktivisti, svaka interferencija dva domena dovede do deficita legitimiteta u oba.
Prigodno je preći sa portreta ličnosti na skiciranje argumenata. Komnenić, koji je nesumnjivo bio na visini novinarskog zadatka, konstatuje da Popović jednakim žarom kritikuje i DPS režim i njegovu alternativu nakon 2020. godine. Popović prihvata taj kompliment i kreće u žestoku ‘kritiku’ sadašnje vlasti govoreći redom kako: ne postoji nikakva politička opasnost od uticaja Srbije i Rusije; dopune Zakona o Predsjedniku su ustavne; Venecijanska komisija griješi kao i uvijek; Lekić mora biti mandatar; URA-inu Vladu su formirali Eskobar i Đukanović, ali se URA vratila na pravu stranu potpisivanjem temeljca sa SPC i skorim ulaskom u Otvoreni Balkan. Dakle, tolika “kritika” alternative DPS-u direktno preporučuje Milana Popovića za savjetnika budućeg premijera Lekića ili čak za potpredsjednika Vlade sa koncentracijom na izborni sistem. Inače je cijela emisija i protekla u saborno preporučujećem tonu bliskom DF-u ili još bliže, mlađem bratu DEMOS-u. Očitavaju se kod Popovića dugi razgovori sa Lekićem, vide se posljedice promišljanja diplomatije vaskolikog sartrovca i Slobinog ambasadora u Italiji, Sapienza bez granica, holizam i aksiomatika.
Neophodno je staviti akcenat na par katastrofalnih argumenata podarenih od strane Popovića.
Prvo, govoreći o izmjenama i dopunama Zakona o Predsjedniku, Popović konstatuje da taj akt ne samo što nije neustavan, već on i štiti Ustav. Obrazloženje je da akt moramo posmatrati holistički u sklopu šire političke slike i teškog političkog momenta u kome se nalazimo i da se jedino na taj način štiti izborna volja građana i jednakost građana iz člana dva Ustava Crne Gore. U prevodu, Popović kaže isto što i tragično radioaktivna Božena Jelušić: nije to baš idealno, ali je neophodno. De facto se ovim izmjenama i dopunama mijenja Ustav i nikakvo sistemsko i kreativno tumačenje norme ne može promijeniti to stanje stvari. I baš zbog takvog zlonamjernog redefinisanja kaučuk normi, kvalifikovana većina za izmjene Ustava mora da postoji pa makar vječno bili u blokadi (koju, sa druge strane, zlonamjerno izaziva odvratni DPS). Ako se ovim izmjenama i dopunama zakona dopusti izmjena Ustava, onda to postaje legitimni precedent za neku buduću parlamentarnu većinu, ali i uvod u dalje posrnuće ionako nepostojećeg pravnog poretka. Postavimo li Ustav u odnos zavisnosti od političkog konteksta, preostaje nam samo da holizam pretvorimo u alkoholizam jer drugog izlaza nema.
Drugo, pojam izborne volje građana je potpuna budalaština i baljezgarija polupismenih salonskih političarčića. I stoga čudi što profesor Popović koristi predmetnu formulaciju i još na njoj bazira sopstveno rješenje za izlazak iz krize. Naime, kako možemo reći da je izborna volja građana 2020. bila postizborna koalicija tri liste? Da li je na izbornom listiću pisalo: glasate li za i protiv DPS-a? Pa onda ako izaberete opciju protiv, imate tri liste između kojih birate. Zbog čega nisu tri liste išle u predizbornu koaliciju i time dobile puni legitimitet? Jedina opcija koja bi održavala rezultate izbora bi bila široka, prekobrojna koalicija dvije najveće liste, oko DPS-a i DF-a. Jednom za svagda neka ostane zapisano: postizborna koalicija nije odraz volje birača, već relativni inženjering političkih aktera kojima je delegirana politička odgovornost. Nisu tri liste parlamentarne većine ni bogom ni Ustavom date da vrše vlast, niti one crpe legitimitet kao većina iz rezultata izbora. Razlog za to je, ponavljam, što se izbori nisu održavali za i protiv DPS-a, već su bili opšti parlamentarni izbori na kojima se ne glasa protiv, tako da se glas za ne može tumačiti kao glas protiv. Primitivan javni diskurs može proći samo u još primitivnijem ambijentu. A najprimitivniji ambijent je onaj što u stanju potpunog raspada države zaziva izbornu volju građana, bez volje da novim izborima podari istinski legitimitet nekoj opciji, bez obzira na to koja ona bila.
Treće, potpuno je jasno da Crna Gora jedino može da preživi u permanentnom stanju izuzetka. Ono se između ostalog kreira i na način namjernog ograničavanja legitimiteta političkog djelovanja. To je uradila URA kada je namjerno par dana zakasnila na ustavni rok za dostavljanje potpisa za novog mandatara jer je tim činom istovremeno skinula odgovornost sa sebe i dala mogućnost Đukanoviću da zaziva neustavnost. Rezultat takve akcije je njihov opstanak na čelu izvršne vlasti. Dakle, opstanak stranke koja na današnji dan ima glasova koliko i partijski zapošljenog kadra. I uprkos svemu tome, profesor Popović kao aksiom uzima da će URA biti dio nove većine koja će mandat dati Lekiću. Znači, Popović podrazumijeva u sklopu izborno-voljne religije da će URA pristati da se odrekne premijerskog i ministarskih mjesta kako bi dala mandat Miodragu Lekiću koji bi imao čak i mnogo manji legitimitet nego li sam Abazović. Međutim, u svom aktivističkom sljepilu, Popović propušta da vidi da nijednom akteru na sceni osim ‘Evropa sad’ ne odgovaraju parlamentarni izbori. Jednako kao što DPS pada, padaju i DF i DEMOS i URA na uštrb idiotske priče o povećanju plata. I cijela gungula kojoj svjedočimo je u suštini maskiranje nevoljnosti trenutne većine i manjine da izborima ozvaniče svoj pad.
Nažalost, emisija ‘Načisto’ sa Milanom Popovićem umjesto da bude praznik angažmana intelektualne elite, bila je samo još jedan biser u pokušaju bačen u crnogorski politički prasadarnik.
Nisam gledala pomenutu emisiju jer sam davno prestala da vjerujem i voditelju i medijskoj kući. Čitajući ovaj tekst, moram priznati da mi nije jasno gdje završavaju citati Popovića i počinju stavovi Dopisnika. Nemam predstavu o kredibilitetu Dopisnika, a Popovića poštujem. Ako je dojam Dopisnika da se Popović u emisiji preporučivao za neku funkciju, što ne isključujem kao mogućnost, priznajem da sam iznenađena. Uglavnom prijatno, jer bi njegovo direktno uključivanje u vlast predstavljalo istinski pluralizam na djelu. Ako Dopisnik sa Univerziteta u Peći koji se ne potpisuje punim imenom, smatra da biti profesor na UCG “nije nešto vrijedno pažnje” rekao je više o sebi nego o M. Popoviću. Valjda ga je “ostrašćenost” inspirisala da i sam pokaže svoju. Ili vjeruje da bolje poznaje pravo pa se osjeća pozvanim da daje svoje tumačenje Ustava – kreiranog po nahođenju onih koji su mislili da nikad neće sići sa vlasti pa nisu precizirali šta u slučaju da padne Vlada.