Malo je figura na globalnom nivou koje nakon prestanka političkog angažmana zrače i znače kao što to čini Slavko Perović. Uzmimo primjer veličanstvenog Džimi Kartera u SAD-u kojega se javnost dotakne samo na godišnjice ili memorijale. Gorbačova u Putinovoj Rusiji gotovo i nema. Lamberto Dini u Italiji i Eduar Baladur u Francuskoj uprkos liderskim pozicijama uopšte nisu dio javne sfere. Sa druge strane, Slavko Perović je na dnevnom nivou prisutan u političkom diskursu, kako javnom tako i u kolektivnoj svijesti naroda. Kao nosilac određenih političkih ideja, ali i harizmatični lider, malo ko ostaje ravnodušan na pomen njegovog imena. Ovo je posebno interesantno i indikativno kada se uzme u obzir da je u dugom vremenskom trajanju gotovo cijeli sistem bio angažovan na brutalnom potiranju Perovićevog značaja.
Posmatrajući sa vremenske distance, Liberalni Savez Crne Gore je bio anomalija koja se odupirala ulasku u iskvareni sistem vrijednosti. Jedini način kako se mogla poraziti ta ideja nije bio ni fizičkim likvidacijama ni medijskim hajkama, već isključivo priključivanjem sistemu. S obzirom da su svi ostali politički i parapolitički akteri bili produkt sistema, logično je bilo očekivati da će se upregnuti na uništavanju LSCG-a. Međutim, sve bi bilo uzaludno da se nisu našli ljudi unutar redova partije čije će antagonističko djelovanje označiti početak kraja. Spomenimo samo Miodraga Živkovića, Radoslava Rotkovića ili Krsta Pavićevića… U momentu kada je njihova težnja ka sistemskom djelovanju predstavljenja kao borba protiv diktature Slavka Perovića, bilo je očigledno da će se partija ugasiti taman na vrijeme da joj zasluge budu ukradene.
A ugasila se prekasno. Perović kao lider je bio konstantno stavljan na najteže moguće muke. Početkom devedesetih biti disident u ratnom ludilu, 1996. koalicioni partner kao kreacija SDB-a, 1997. opredjeljivanje u sukobu Bulatović-Đukanović, 2001. manjinska vlada sa DPS-om (ubrzo oburdana), 2004. politički lider partije radi protiv interesa partije… Sve su to bili prelomni momenti koji su za cilj imali da pokažu: LSCG je isti kao i svi ostali. Čin zamrzavanja partije 2005. je došao prekasno, ali opet na vrijeme da pokaže kako decenijski bespoštedni napadi nisu baš urodili plodom.
Ipak, gašenje LSCG je bilo pouzdani znak za Mila Đukanovića da i otvoreno može krenuti u brendiranje samoga sebe kao Slavka Perovića. Što mu je, htjeli to priznati ili ne, pošlo za rukom. Na današnji dan je simbol nezavisne Crne Gore miting u Podgorici 2006. koji je bio samo završni čin igrokaza sa ciljem stvaranja duboko podijeljenog društva u statusu quo, a zarad opstojanja sistema koga autor ovoga teksta namjerno naglašava. Takođe, na današnji dan je Crna Gora zemlja i bez vlasti i bez opozicije, interesni konglomerat u kome svi akteri samo smišljaju nove šeme za uvećanje sopstvene koristi. Ideja liberalizma davno je izumrla, progresivne političke snage ispostavljaju se kao najveća prevara od svih. Jedino što se zadnjih godina izrodilo je korišćenje imena Slavka Perovića kao samodostatnog opravdanja za učešće u političkoj močvari. Opskurni diletanti poput Andrije Mandića, Dritana Abazovića, Raška Konjevića uzimali su na sebe pravo da se sa pijetetom prisjete Perovića. I to je dovoljan znak da borba protiv njegovog značaja ulazi u posljednju fazu.
Višegodišnje odsustvo Slavka Perovića iz političkog i javnog života dovoljno govori o tome šta on misli i da li želi da ga pamti po čuvenju sistem koji ga je urnisao. I dok sa zadovoljstvom ovakve tekstove možemo pisati na godišnjice Slavkovog rođenja, nadamo se da nekad u dalekoj budućnosti kada dođe red na „in memoriam“ nećemo izvještavati sa „Trga Slavka Perovića“ ili iz „Instituta za političke studije Slavko Perović“. Jer ako to budemo uradili, znaćemo sa sigurnošću da je od erudite i lidera ostao samo tragični heroj na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Ne treba zaboraviti da je ovo čovjek koji je posijao zlo sjeme između Crnogoraca i Srba u CG. Čovjek koji je svoje crnogorstvo mjerio količinom mržnje prema, prije komunističke okupacije ovih prostora, nacionalno istom narodu. Čovjek koji se naslonio na komunističke tradicije a svoje nacionalne istorijske korijene zanemario i zamijenio bezobličnim komunističkim anacionalnim ateističkim principima internacionalizma u svojem najgorem obliku. Ne treba zaboraviti da je ovo antipod svega onoga što je predstavljao pojam crnogorac kroz istoriju. On je čovjek koji je izbjegao služenje vojnog roka i koji je aktivno učestvovao u pozivanju na dezerterstvo i odbijanje odbrane države u kojoj smo živjeli. Ovo je čovjek koji je uspio da jednom dijelu naroda sa današnje teritorije CG pomiješa nacionalne i geografske pojmove. Čovjek koji je doveo iz inostranstva ljude sa kojima je pokušao da na časno mjesto plemenitih crnogorskih mitropoita instalira bjelosvjecke protuve kojima su vrata, širom pravoslavnog svijeta, svi zatvarali ne vodeći računa o ugledu časnog crnogorskog imena. Mogao bih još mnogo istine rećii o ovom čovjeku ali ne očekujem ni ovo ovoliko da će biti objavljeno i ugledati svjetlo dana.